Пређи на главни садржај

Autopark – Gdje možemo se sresti?


Beogradski Autopark na kraju 2009. godine oglasio se odličnim trećim albumom “Sve dalje”, koji je mene isprva privukao zanimljivim viđenjem prelijepe pjesme “Gde možemo se sresti” odavno ugaslih novosadskih Boja. I bez obrade tog dragulja, mislim da samizdat CD Autoparka posjeduje više nego dovoljno sopstvenih muških snaga i ženskih osjećanja da se na prelazu desetljeća takmiči za naslov jednog od najboljih albuma ne samo srpskog roka.

Autopark je novi album “Sve dalje” predstavio sredinom decembra svirkom u klubu “Šipražje”, gdje uprkos početnoj namjeri nisam otišao, jer je tog dana bjesnio nekakav štrajk taksista koji je uspješno zakočio saobraćaj u Beogradu. Zapravo lažem. Popodnevni saobraćajni kolaps mi je bio savršen izgovor samom sebi da uveče ne odem na Autopark, čija mi prethodna dva albuma jednostavno nisu legla. Samizdat internet prvenac “10+1”' (2005) i drugi CD “Osećanja za poneti” (Multimedia 2006) učiniše mi se skupovima zanimljivih aranžmana, ali skoro ništa više od toga. Tu je bio i, hm, osoben glas Ognjenke Olje Lakićević. Moju kolebljivu volju da preko novinske agencije Beta skrenem pažnju javnosti na novo izdanje beogradskih alternativaca, dodatno je potkopavao najavni spot „Pucketanje prstima“. Sjajnu dionicu klavijatura, činilo mi se, ne prati dovoljno dobar ostatak pjesme. Mada stihovi o dva prsta u igri sa ženskim tijelom baš raspaljuju maštu... S druge strane žustri „Tarantino“ bio mi je kudikamo zanimljiviji, no mišljah da instrumental ma kako dobar, sam po sebi može biti samo izuzetak.

Besplatno skidanje muzike sa neta je ponekad korisna stvar za izvođače. Kada bih kupio CD nekog sastava koji me suštinski ne zanima i dao mu drugu priliku da se ipak dokaže? Ovako je uz pucketanje prstima i dva–tri klika album „Sve dalje“ konačno u cijelosti stigao do mojih ušiju. Da li je album dobar? Recimo to ovako. Toliko da sam pored piratskog mp3 otišao do prodavnice i kupio CD (čak se namučih par dana jer je samizdat obično teže naći).

Album "Sve dalje" možda je najbolji komad samosvjesnog i samopropitujućeg ženskog popa na jugoslovenskom prostoru jos od prvenca riječkog Kakadu luka "Tko mari za čari" (1987) i "Dosta dosta dosta" (1988) Boja. Autopark nije sveženski sastav, čak naprotiv, ali odaslate poruke kroz stihove i iskazana osjećajnost u glasu Olje Lakićević su ono što se računa na kraju dana. Uostalom, bacite omot i dajte "Sve dalje" da presluša neko ko nikad nije čuo za Autopark. Da li će pogoditi da tu svira makar jedan muškarac? Sumnjam. Recite mu da je to ženska grupa. Neće posumnjati. To se zove snaga poruke. To ipak ne znači da je zanemariva muška strana Autoparka. Nikako. Berček i momci praše snažno i sa osjećajem za orijentaciju, koja obično tako nedostaje ljepšem polu. "Sve dalje" jeste u osnovi dobro osmišljen i savršeno tačno izveden muški gitarski album, ritmički brz, sa nenametljivim, ali u datom trenutku bitnim pokrivačem klavijatura. Autopark je rijetko uspješan spoj suprotnosti.

"Sve dalje" dokazuje prednost, a ne manjkavost polučasovnog (32 minuta) trajanja albuma. Autopark je dovoljno mudar sastav da shvati da se i u manjem vremenu i prostoru može razmahnuti punom snagom i izbjeći pogubno rasplinjavanje. Album otvara naslovna pjesma sjajnog refrena "...idem sve dalje" upečatljiv opis otuđenja nekad zaljubljenog para, a potrebno ubrzanje donose Boje uzvicima "hej!" prošarana "Radost me uništava" i gitarski čvrst "Dogovor". Prvi vrhunac albuma je piromansko-nihilistički nastrojeni "Gori grad" u kome upaljenu šibicu lično drži Lakićevićeva glasom punim ogorčenosti i pakosti. Ovdje je lako skrenuti u preterivanje, afektiranje i glumu, ali suprotno tome Lakićevićeva proživljava pjesmu izuzetno stvarno i ubjedljivo. "Kapisle svetle" je po meni najbolji komad autoparkovskog popa ikad. Stvar nevjerovatno ubijedljivo spaja "eksplozive/projektile ispod ruke", Hirošimu i Fudžijamu "koja je tako sama". Posebnu nevjerovatan je gitarski dio koji se ponaša poput stiha "u tom skoku". Sjajno. Završnica album pripada ubistveno dobrim klavijaturama u samozadovoljavajućem "Pucketanju prstima", opasnim praštećim gitarama u "Tarantinu", a sve se postepeno usporava preko "Miline i toplote" do završne "Gde možemo se sresti". Obraditi možda najbolju pjesmu novosadskih Boja prilično je hrabar korak za bilo koga. Kako nadmašiti nešto tako lijepo i skoro savršeno? Autopark uspješno izbjegava klopku osrednjeg pukog preslikavanja i nudi laganije i ugođajnije izdanje "Gde možemo se sresti", pri čemu dodatno stvar čini sebi svojstvenom izostavljanjem posljednje riječi iz refrena. Čudnovat pristup koji ispočetka smeta, no kasnije zvuči kao pokušaj otvaranja pjesme za još neka iščitavanja. "Sresti" se ipak jednom pominje pomalo prigušeno na kraju pjesme i tako opravdava ostavljanje punog naslova. Eh, da. Olja je čini se konačno uspješno završila Boje školu pjevanja. Pola godine kasnije očigledno je da album "Sve dalje" nije puno pomogao Autoparku da dostegne njime zasluženu veću popularnost u Srbiji. Ostaju čvrsto skrajnuti van domašaja zanimanja šireg kruga slušalaca, kao uostalom i većina drugih domaćih rok sastava. Jednostavno takvo je trenutno stanje stvari, srpske slušaoce zanimaju neke druge vrste muzike, a ne poletan i čvrst gitarski pop sa ženskim stavom. Ipak, da nije sve tako crno svjedoči činjenica da je, premda samizdat, "Sve dalje" polako ali sigurno stigao do određenog kruga slušalaca i van Srbije, koji su danas Autoparku možda potrebniji na duže staze. Primjetno je da su novinari krenuli sami od sebe da se zanimaju za srpski sastav. Moja malenkost je samo jedan od njih.

U januaru sam preko mejla od Olje i gitariste Nikole Berčeka ljubazno dobio odgovore na nekoliko pitanja, neophodne kako bi Beta mogla preko mog članka obavijestiti javnost o albumu „Sve dalje“. Mada se možda Olji i Nikoli nije dopao prodoran naslov „Autopark svira Tarantina“? Ipak, nadam se da sam bar malo pogurao „Sve dalje“...Najtoplija moguća preporuka. Preslušajte...

- Možete li u nekoliko rečenica opisati novi album nekome ko ga nije čuo, a trebao bi?

NIKOLA: To je jedna brza ploča. Kratka i jasna. Bez previše mudrovanja, bez previše velikih reči na prvu loptu. Maltene, na jedan naivan način se bavi najtananijim ljudskim odnosima. To je jedna ljubavna ploča.

OLJA: Melodične, energične pesme koje nude mogućnost daljeg otkrivanja i rasta, sa svakim novim slušanjem.

- Je li "Tarantino" planski pisana posveta imenjaku (američkom režiseru Kventinu Tarantinu)?

NIKOLA: Niko sa sigurnosti ne može da potvrdi neku tačnu vezu izmedju Kventina i naše pesme...na neki način je ostavila taj ukus u ustima u trenutku kada je napravljena. To je radni naslov pesme koji je nekako ostao. Isto važi i za pesmu “Dogovor” koja je imala jedan potpuno drukčiji tekst, koji se vremenom promenio, a naslov je ostao. Tarantino je poznat po svojim filmovima, a nekim od nas je još poznatiji po svojim saundtrekovima za te filmove. Kada smo već kod "Filmova", mi mnogo volimo film.

OLJA: Ne podnosim Tarantinove filmove, valjda zbog nasilja. Muzika u filmovima mu je privlačnija..

- Zašto ste se odlučili da obradite Boje?

NIKOLA: Gde možemo se sresti je jedna prelepa pesma koja je jako dobra u svom originalu. Boje su nam svojevremeno dozvolile da obradimo tu pesmu, i mi smo odlučili da pobegnemo od punk/pop predloška. Otišli smo u neke mirnije vode kako bismo tekstu te pesme dozvolili da dodje do pune afirmacije. Teksta ima mnogo, u originalu se on poprilično brzo smenjuje i jedan vid opuštanja i popuštanja je morao da se dogodi. To je jedan od najlepših ikada napisanih tekstova. To je bio sasvim dovoljan razlog da nekako spontano izaberemo baš tu pesmu kao svoju prvu i jedinu obradu. Ona je dostojna toga, i samo je pitanje da li smo mi bili na nivou zadatka. Svakako, mi mislimo da jesmo.

OLJA: Mnogo volimo tu pesmu te smo hteli da je proživimo i na ovaj način.


- Zašto se album pojavio kao samizdat?

NIKOLA: Imali smo mogućnost da pokušamo sa nekoliko različitih izdavača. Ovako je najpoštenije. Duboko verujemo da je izdavaštvo "umrlo". Neki od nas nisu želeli ni ovakvo izdanje, jer je internet apsolutni gospodar muzičke industrije. Autopark je svoju prvu ploču stavio na besplatni download pre 5-6 godina. Druga je imala izdavača. Ova treća je samo naša. U direktnom kontaktu sa fanovima i posetiocima naših koncerata uopšte, ovaj album će biti poklon njima kao zahvalnost za svaki mililitar podrške koju smo od njih dobili. Onoliko koliko bend samog sebe poštuje, kao sam svoj gospodar, tako će mu i biti. Ne želimo da nekome ustupamo nešto što smo potpuno sami proizveli. Od A do Š.

OLJA: Druga ploča je imala izdavača, jer smo mi zauzvrat dobili sate u studiju. Ovako, nije imalo nikakve logike, pošto je sve naše. Ja sam se iskreno plašila tog našeg poteza, ipak kad imaš izdavača imaš neka leđa, a i distribuciju, ali svejedno, nismo se pokajali. Bila je to hrabra odluka i vrlo smo dosledni u tome da naš svaki album prati određen korak koji je na ivici ludila i/li pameti.


- Je l’ "Kapisle svetle" rezultat neke posjete Japanu?

NIKOLA: Ne... hahaha... one su rezultat posete psihijatru.

OLJA: Možda bi mogla da prizove odlazak u Japan, pošto čeznem za tim.

Zvanična strana: www.autoparkband.com/

Aleksandar Arežina

Коментари

Анониман каже…
dobar je Autopark. pevacica je (sto bi se reklo) prilicno harizmaticna. tekstovi su joj autenticni. ponekad glasom podseca na Kakadu luk. nekad, (na drugom albumu) svi komplet zalice na ranu Zanu.
moj favorit je pesma Filmovi sa drugog albuma. slusam je non - stop i pitam se gde mi ode mladost. mislim da je treci (zahvaljujuci ko-producentu) doneo pomalo pretenciozni zvuk D' Kjura.
Ali to sam samo ja....
u svakom slucaju, Autopark su vredni paznje
puno pozdrava od ekstremne emigracije

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.