Пређи на главни садржај

Babe - Druga mladost?

foto Babe
Bajaginom instruktoru Žiki Milenkoviću trebalo je (ne)sretnih 13 godina da konačno vaskrsne iz mirovine Babe, sredinom devedesetih jednu od  najupečatljivijih srpskih rok skupina. Vrativši se poslu kad se činilo da su već svi zaboravili na njih, Babe su nanizale nekoliko izuzetno uspješnih festivalskih nastupa, uz poslovično sjajnu podršku posjetilaca, a sada im predstoji da svoju pravu snagu potvrde samostalnim koncertom i trajni povratak opravdaju novim pjesmama.

Prvi album Baba "Slike iz života jednog idota" pojavio se u inat ratom i sankcijama opterećenoj i mračnoj 1993. godini donijevši tada neuobičajenu i nesvakidašnju zbirku poletnih, seksualno izazovnih i otkačenih pjesama. Pojava usred tog smutnog vremena stvari kao što su "Slanina", "Noć bez sna", "Da te vidim golu" i posebno urnebesne zezancije "Češemo se" izgledala je, bar meni, kao da je crno-bijeli zamijenio film u boji. Upravo je duhovita narav Baba dobro poslužila da od početka čitava stvar ne bude preozbiljno shvaćena, što se moglo desiti zahvaljujući automatski priljepljenom "ozbiljnom" statusu srpske "supergrupe". Naime, na poticaj Bojana Vasića-Vase, basiste Bezobrazno zeleno, Babe su 1992. godine u Beogradu osnovali muzičara iz velikih i značajnih srpskih sastava - gitarista pevač Žika Milenković iz Bajage i instruktora, Zoran Ilić-Ilke je tada bio ritam gitarista Riblje čorbe, a Goran Čavajda-Čavke bubnjar Električnog orgazma. Vasić usled nesuglasica sa ostalima ubrzo prestaje biti Baba i odlazi u Južnu Afriku, a zamenjuje ga Dejan Škopelja-Škopi, prigodno bivši član još jednog bitnog sastava - U škripcu. Upravo je nagomilana stvaralačka snaga neispucana u matičnim sastavima potakla stihopisca Žiku i njegovog saradnika u pisanju muzike Ilketa da višak materijala usmjere na Babe što je ishodovalo već sljedeće godine mini albumom "4 Babe, 4 pesme" (1994), sa kojeg se ističu "Novogodišnja pesma" i "Loša navika". Drugi album "Lažne slike o ljubavi" (1995), sa još jednim velikim hitom "Ko me ter'o", Babe snimaju bez Čavketa, koji odlazi u Australiju gdje je preminuo 1997. godine. Kompilacija "P.S. Babe" (1998) pored čitavog prvenca i mini albuma, donosi i nove pjesme "Hoću da budem predsednik Srbije", "Zadnja noć" i "Mladi ludi svet". Treći, posljednji albuma Baba "Slike sna i jave (Samo za ludake i buntovnike)" Žika snima sa novom postavom u kojoj su bili gitarista Vladan Nedeljkov i bubnjar Blagoje Nedeljković, i to u nevrijeme, usred NATO bombardovanja 1999. godine. Album biva malo zapažen, a Žika uslijed pojačane djelatnosti Bajage i instruktora 2000. godine zamrzava Babe.

Poslije par godina opreznog vaganja za i protiv, Žika je na nagovor Zorana Vulovića-Vuleta, vlasnika promoterske kuće Long plej (Long Play) u kojoj radim, pristao da ponovo okupi Babe - njemu, Ilketu i Škopiju prodružio se sada bubnjar Goran Ljuboja-Trut (eks Rambo Amadeus, I plej (E Play)) - za povratnički nastup krajem marta 2013. godine na našem trećem Long najt (Long Night) festivalu u Domu omladine Beograda. Gornja dvorana DOB-a u kojoj stane oko hiljadarke bila je bukvalno krcata posjetiocima koji su se sjatili da bi čuli, većina vjerovatno prvi put u životu, povratničke Babe koje su u usijanoj atmosferi dostojnoj navijanju na velikim utakmicama mladalački otprašile sve najveće hitove, i pride. Posjetioci festivala su ovacijama ispratili su sa pozornice četiri Babe. Ako je nastup na Long najtu bio veliki ispit da li je povratak Baba bio opravdan, ishod je bio više nego jasan, pogotovo što im je sličan raspaljivački prijem priređen i u junu na Arsenal festu 3 u Kragujevcu (gdje se u Zastavinu baštu stislo skoro dve hiljade ljudi, koliko otprilike i staje), a dobro su prošli, između ostalog, i u avgustu na beogradskom Bir (Beer) festu.

Upravo je Long najt bio povod da konačno prvi put sjednem sa Žikom i ozbiljno popričamo o prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti Baba.
foto Boris Vezmar

Žika: Mi smo kod Vase u podrumu probali, Ilke, Čavke i ja. Zazvučali smo kako smo zazvučali, i dogovorili se da uradimo album u novootvorenom studiju na Slavujevom vencu. Tu je Škopi bio snimatelj u nekim stvarima. Kako je Škopi nametljiv, zaželeo je da snimi on par pesama. Vasu je to pogodilo i počeo je malo da se ljuti. Pošto je Vasa bio mnogo dobar drugar sa Ilketom, Ilke se priklonio Vasi, i ja sam rekao: "Onda ništa nećemo". Onda smo se Ilke i ja našli i rekli: "Ajde ipak da radimo", i Vasa se naljutio i otišao u Južnu Afriku. Malo smo mu tad poremetili ceo sistem i život, ali takva je grupa bila, da na drugarskoj bazi nije moglo. Jednostavno, od početku je bila grupa takva da mora neko da nagraiše, da ne koristim neke gluplje izraze. I to nam se na kasnijim albumima dešavalo. Uvek je bio neko, da prostiš, zajebana strana, kako bi nešto uradili.

- Od početka ste slovili kao supergrupa...

Žika: Da, da, sve je to bilo okej i moglo je to tako na papiru da slovi. Kad god nam se desilo da treba da budemo angažovani, mi smo sa svojim matičnim grupama imali dosta obaveza, pa se uvek svodilo da pokušamo da se dobro zabavimo, i mi i publika. Bilo je slučajeva da je bilo super, bilo je slučajeva da je bilo razočaravajuće, ali sve u rok službe. Takvi smo kakvi smo. Sad kako smo malo sazreli gledaćemo da budemo kompaktni, da odradimo to kako valja.

- Ti si bio glavni autor?

Žika: Ja sam bio glavni autor tekstova i dosta muzike. Ilke je autor muzike u dosta pesama. Njegova je "Noć bez sna" što je najveći hit naš.

- Kod tebe su Babe bile zapravo neki stvaralački izduvni ventil...

Žika: Imao sam pesama, a opet nisam mogao da ih plasiram sve kod Bajage. Zna se koliko je Bajaga veliki autor. Desilo mi se da mi izvisi ceo materijal, koji nije bio totalno završen, ali je očigledno čekao jednu takvu priliku da bude završen. U principu, jedini zakon kod svih pesama bio je počni i završi je, a nama se dešavalo da imamo gomilu započetkog materijala, a ništa se ne desi.

- Tematika Baba je dosta zanimljiva...

Žika: Tematiku sam bazirao uvek na najjednostavnijim stvarima koje se dešavaju mladim ljudima. Čak i sva ta tri albuma imaju veseli početak, malo tužniju sredinu i najtužniji kraj. Svaka čaša meda, mora da se zalije čašom žuči. I uvek su nam se vrtile te, 'ajd da kažem, andergraund teme, iz života marginalaca. Mi smo se uvek samo sprdali sa jakima i uspešnima.


- Je l' "Češemo se" neki stvaran događaj?

Žika: Bazira se na "češemo se kašljemo na smenu, al' je jaka mamicu joj njenu", to je slogan koji može da ti organizuje celu pesmu, a ti ako hoćeš samo još napraviš neku dodatnu radnju, svoje viđenje sukoba generacija.

- Da li se ime Babe odmah nametnulo kao prirodan izbor ili je bilo i drugih predloga?

Žika: Vasa je imao vikendicu u Babama, a Ilketu je palo na pamet zbog onog Mamas & Papas - Babas end dedas. Ilke je dao ime, a ja sam pristao. Hteo sam da se zovemo totalno drugačije - Kurac! (smijeh) A publika da viče: "Idemo na Kurac, i biće super!" (smijeh)

- Je l' bilo trenutaka kad ste možda zažalili zbog imena?

Žika: Nije. Čak nam se dešavalo da na Adi Bojani mi sviramo u nekoj bašti, a Plejboj u drugoj, pa svi odu kod njih. Pitam: "Kako svi dođu kod vas?", a oni kažu: "Pa mi smo Plejboj, vi ste Babe!" (smijeh)

- Prvi album je dosta dobro prošao, pogotovo spot "Slanina".

Žika: Imali smo dobru medijsku podršku. Tad je bio popularan Radio Pingvin, imali smo didžejeve kojima se to svidelo pa su puštali, maltene ceo album. Spot "Slanina" smo snimili kad si u naponu snage. Ideje ti vrcaju. Skrpili smo se sa onim uniseks kostimima, oblačili smo se univerzalno, u ženske stvari maltene. Tako da je to bilo zanimljivo i u tom trenutku je bila takva situacija, da je to bilo nešto najsvežije i najšarenije što se pojavilo. Ušli smo u kolosek bendovima koji su zaslužili da budu dosta popularniji, kao što je Darkvud dab, ali oni su opet bili popularni na svojoj sceni. Mi smo krenuli odmah, s neba pa u rebra, u mejnstrim.

- To je bilo ono najgore doba '93. godina.

Žika: Glupo vreme zbog tih hiperinflacija i političkih stvari i ratova u kojima je i Srbija učestvovala. Pokušali smo da održimo neko raspoloženje uz dosta kritike prema svemu tome... Posle čak mislim da nas je upropastio taj spot "Hoću da budem predsednik Srbije", to nam je malo zatvorilo medijska vrata, ali ne bacam krivicu na to. Stvar je u tome što kad si kreativno najjači ti ga odradiš, a posle kad počneš malo kreativno da mršaviš, počneš da tražiš izgovor na svim mogućim stranama.

- Kako gledaš na prvi album?

Žika: Zadovoljan sam, to je bila velika moba. Kad ti sve kolege priteknu u pomoć. Ti gradiš kuću, a svi rade sve za džabe. To je najlepše vreme rokenrola, po meni. Posle kad se videlo da to može da donese neku kintu, posle se za svako angažovanje traži honorar. Posle si već morao da kupuješ materijal, nisi mogao da ga dobijaš za džabe. Iz svih mogućih bendova su ljudi dolazili da pripomognu i da im bude zadovoljstvo da se čuju na albumu.

- Brzo je stigao mini album "4 Babe, 4 pesme".

Žika: Da. Tad smo bili u naponu snage. Posle kad je Čavke otišao nastala je druga faza. Čavke je trebalo da učestvuje i na drugom albumu, ali je pred samo snimanje zbog zdravlja bio prinuđen da ode u Australiju, pošto mu je žena Australijanka, da zajednički život povedu malo na njegovom mestu, malo na njenom. Taman što je trebao da peva neke pesme. Taj bi album savim drugačije zvučao da je Čavke bio tu. To bi bila totalno druga ploča, a ovako je otišao u malo tamniju stranu.

- Nakon tog drugog albuma prva postava se rasipa. Sa drugim muzičarima si snimio "Predsednika" i treći album.

Žika: "Predsednika Srbije" sam snimio najviše sa Borisom Krstajićem, on je bio u grupi Spid limit (Speed Limit). Otišli smo kod njega u spavaću sobu faktički, i snimili tu pesmu. On je uzeo neke semplove. Mislim čak da je bubnjar Vlada Cvek uzeo njegov sempl za bubanj. Škopi je svirao bas. Ilketu se ta ideja sa "Predsednikom Srbije" nije ni dopala, posle se Vladi Cveku nije dopalo da snima spot, pa smo Škopi i ja našli jednog momka na Dorćolu i on je odradio. Nas trojica smo snimili video, koji sam bezobrazno podelio televizijama. Neki su ga i zavrteli, ali posle više nikad. Zadnji album je sniman za vreme bombardovanja, i sama ta sitacija je dovela do toga. Snimio sam sa malim Vladanom Nedeljkovom i Pačetom bubnjarem, jer Ilke nije hteo da dolazi iz Ripnja zbog bombardovanja. Škopi je pokušavao da svira. Vladan ga je šikanirao, ja sam se pridružio. Škopi mi dan danas prebacuje: "Kako si sebi dozvolio da snimiš onakav užas od ploče?" Ja sam tu Ilketove pesme koristio, skinuo ih i onda pokazao malom, i mali je onda sve odsvirao i gitare, bas i klavijature. To nas je i urnisalo...

- Kad je bio posljednji koncert Baba?

Žika: Poslednji koncert Baba bio je još tamo 2000. godine u Crepaji. Čak i nije bilo loše toliko, nego u takvim smo bili odnosima, imali smo novog člana gitaristu, i nismo mogli s njim nikako da se skrpimo. Jednostavno smo se manuli. Mislim da je bilo 2000. godine, kad se promenila vlast, nekako najgore vreme. Jednostavno smo ušli u medijski mrak i onda, pošto Ilke živi u Ripnju, ja sam postao totalno angažovan na Bajaginoj strani, tako smo se spontano razišli, bez ikakvih svađa. Ostalo je na tome da ne možemo da više malteretiramo ni sebe, ni druge.

- Možda je zgodan povod sada za okupljanje 20. godišnjica prvog albuma "Slika iz života jednog idiota"?

Žika: Ma ja tu ne tražim povoda. Jednostavno, vi (Long plej) ste se setili da nas angažujete, pozvao sam Ilketa i Škopija. Uz saglasnost grupe I plej pozvali smo Truta. On je nekako faca najbliža nama i ta neka kapsila koja nas je ponovo pokrenula. Škopi ima školu za rokenrol "Master blaster" i kod njega smo u prostoriji ponovo počeli da radimo. Malo smo se uozbiljili, pa ćemo da vidimo. Povod je samo da se pojavimo, nismo izdavali ništa novo, imamo u bunkerima sve i svašta. Long plej se setio da nas angažuje za Long najt festival. Svidaju nam se bendovi koji ce tu da sviraju i mislimo da sve to može da bude zanimljivo.

- Je l' bilo potrebno neko malo ubjeđivanje da se ponovo okupite?

Žika: Ma nije bilo potrebno. Mi se uvek šalimo na naš račun. U principu nas trojica smo tu od početka. Škopi, Ilke i ja. Ja sam pre tripovao da nam trebaju ne znam kakvi virtuozi, uvek sam maštao da zvučimo kao neki super bend, ali mi moramo da zvučimo kako zvučimo... tako da ćemo sada gledati da bude čvrsta ritam sekcija uz naše prangijanje i dobro raspoloženje.

- Kakav će biti repertoar na Long najtu?

Žika: Sastavili smo listu od dvadesetak pesama... Većina prvog albuma, jedno pet sa drugog, četiri sa trećeg. Ono što mi mislimo da ce publika najbolje da prihvati.

- Je l' ovo jedan jedini koncert ili postoje planovi za dalje?

Žika: Pa ne znam. Videćemo kako ćemo proći. Moguće i da ove godine skrpimo novi album.

- Poruka za Long najt?

Žika: Očekujemo da i publika bude istih očekivanja kao mi. Dobra je kombinacija bendova. Najinteresantnije je što su tu Dječaci iz Splita i Babe. Za Brejkerse se već zna i za Hju Kornvela, on je legenda sam po sebi. Svi smo ga obožavali. Škopi je počeo da svira baš zbog Strenglersa, ja bih čak voleo da mu pevam bekap za "Always The Sun". Videćemo, ne znam da li ćemo se tamo družiti u bekstejdžu, ali mogao bi 'ladno da izađem da mu pevam! (Do povijesnog susreta Žike i Hjua nažalost nije došlo uglavnom zbog nezgodne poklapajuće satnice dva nastupa)

Long Play

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.