Пређи на главни садржај

Električni orgazam - Omotavanje Distorzije


Omot kultnog, prelomnog albuma Električnog orgazma "Distorzija" krije neke zanimljive pojedinosti, kao što je prisustvo pjevača Partibrejkersa Zorana Kostića-Caneta, otkriva Srđan Gojković-Gile.

Elorg je nakon svega nekoliko godina postojanja i par upečatljivih izdanja došao do kraja postojanja novovalnopsihodelične postave, kad je bez otišlog klavijaturiste Ljube Đukića, glavni pjesmotvorac, gitarista i pjevač Srđan Gojković-Gile sa novim ljudstvom uspio vasksrnuti beogradski sastav objavivši njegov prelomni i možda njegov najznačajniji album "Distorzija" (1986). Novi život Orgazmu dao je snažan rok zvuk sveden na gitare, bas i bubanj, koji je savršeno legao stvarima kakve su "Debela devojka", "Ne postojim" ili "Ja sam težak kako konj", a dodatnu upečatljivost i prepoznatljivost "Distorziji" ostavio je neobičan omot slikara i ilustratora Radovana Hiršla (1946-2015).

Električni je krajem 2016. proslavljao tridesetu godišnjicu "Distorzije" koncertom u Domu omladine Beograda, što je bila prilika da prethodno, kao zaposlenik promoterske kuće Long plej zadužen za medijsku kampanju, Giletu postavim nekoliko pitanja o značenjima Hiršlovog omota, na kom on, bubnjar Goran Čavajda (1961-1997), gitarista Branislav Petrović-Banana i basista Zoran Radomirović-Švaba sviraju pred gomilom blago zombifikovanih likova.

"Nema više stvarnih likova, samo Sale, Čavketov  brat i Cane u publici", otpočeo je Gile.

- Je l' Banana nogom odguruje đavola?

Gile: Pa ne baš... Mislim, to bi moglo biti slobodno tumačenje, al' niko to nije nikad spomenuo, pre svega Radovan. Mada je voleo da slika đavole i kosture. Ovaj kostur pored Čavketa je Radovanov potpis, tako mi je on rekao. Radovan je u stvari slikao, u svojoj glavi, naš koncert na DOK-u, iz valjda '82. ili '83. na kom je bio. I setio se mladog Caneta koji je bio u prvim redovima. Bila je i neka pista po kojoj se Ljuba šetao i ulazio u publiku. Radovan se seća da je Cane povukao Ljubu u publiku tad, pa sam i ja skočio za njim.

- Eto već imamo priču...

Gile: Kad sam skočio za Ljubom u publiku imao sam maramu vezanu oko vrata. Neko je u gužvi i sveopštem ludilu pokušavao da mi skine maramu, ali mali problem je bio što je taj bio iza mene, a marama vezana, tako da sam počeo da se gušim, jer me je ta osoba bukvalno davila pokušavajući da uzme tu maramu. Jedino što mi je u toj krajnje zajebanoj situaciji preostalo je bilo da iz poluokreta pesnicom u glavu zveknem tu osobu. Srećom upalilo je i stisak je popustio, te sam opet mogao da dišem.

- Hahaha. Divlja vremena.

Gile: Da. A inače, Sale Čavajde, mlađi Goranov brat, odavno nastanjen u Australiji, je u to vreme stalno čučao pored Čavketa na koncertima. Pošto je Čavke prilično divlje svirao stalno su se rušili neki delovi bubnja i onda bi bata Sale to sve popravljao i vraćao na svoje mesto. To je naravno ostalo Radovanu u sećanju pa je naslikao Saleta na omotu, odma' pored Čavketa.

Na kraju jedino tad zaboravih pitati Gileta šta znači znak šišmiša u lijevom gornjem uglu omota. Betmen?

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Bajaga i instruktori – Otkrivanje Prodavnice tajni

“Prodavnica tajni” (1988) spada u vrh stvaralaštva Bajage i instruktora, mišljenje je mnogih sa kojima se danas dvadesetak godina kasnije slaže njen tvorac Momčilo Bajagić. Možda posljednji veliki glavnostrujaški album jugoslovenskog rokenrola “Prodavnica” je nastajala polagano na obalama tropskog Tajlanda, u širinama Sovjetskog Saveza i skučenim sobama Dorćola, uz prisutan huk "Jogurt revolucije”…

Korni grupa - Crno-bijelo u par nijansi

Klavijaturista i vođa Kornelije Bata Kovač odlučio je krajem 1974. godine ugasiti Korni grupu razočaran dvostrukim neuspijehom u inostranstvu i načinom kako su njen rad shvatali tada kritičari i slušaoci u Jugoslaviji. Kad smo 30 godina kasnije razgovarali o kraju njegovog sastava, koji je po mom mišljenju jedan od najzaslužnijih za udaranje temelja jugoslovenske pop i rok muzike, bilo je očigledno da je Kovač i dalje razočarano ostao pri stavu da Korni grupa tada nije imala budućnost, rascijepljena između želje da stvara njima drage složene prog rok stvari, nasuprot potrebe da proizvodi širokim masama prihvatljivije lake pop hitove.