Странице

уторак, 31. јануар 2012.

Darkvud dab - Život počinje u četrdesetoj

Perjanice beogradske alternativne scene devedesetih Darkvud dab (Darkwood Dub), odavno bez tvrdokornim fanovima drage mladalačke oporosti i samozagledanosti, hrabro ulaze u svoje srednjovječne godine rafiniranim, prijemčivim i nadasve 'kulerskim' pop albumom "Vidimo se".

Posvećenici će izvjesno i poslije ovog albuma ustrajati u dogmi da su samo do "Elektropionira" (1999) Darkvudi bili - Darkvudi, a onda je umjesto nade da "Život počinje u 30-oj" (2002) zapravo samo počela duga kriza godina i identiteta, i od tada to jednostavno više nije to...

I možda su u pravu. Što je, naravno, potpuno nebitno. Jer "Vidimo se" je opušten i vrlo dobar, možda čak odličan album u kome, važno je naglasiti, može uživati svaki ljubitelj popa u Srbiji i susjedstvu neopterećen prethodnim poznavanjem bilo kog dijela Darkvud kanona od prvenca "Paramparčad" (1994).

Uostalom, da i Darkvudi sami danas žele nešto novo jasno odjekuje u "Dva" i "Nešto sasvim izvesno", neočekivano uspjelim međuigrama naizgled nespojivih glasova gostujuće džez pop veteranke Bisere Veletanlić i frontmena Dejana Vučetića.



Ipak, prije će biti mala greška u koracima nego koristan eksperiment Brazilom obojena "Uirapuru", koju cijelu na portugalskom pjeva gost Murillo Mathias. Druga slabija tačka albuma je prilično bezlična elektro stvar "Solarne stanice", čiji čvrst ritam ni izbliza ne postiže hipnotičnost prethodnog, vozećeg "Autoputa".

U zadivljujućoj završnici albuma Darkvudi naprosto blistaju u "Nije drama" i "Kraj oktobra", suštinski čistokrvnim, majstorski skrojenim pop pjesmama. Remiks "Nešto sasvim izvesno" bespotrebno je produžio idealni polučasovni album, objavljen početkom jula kao besplatan MP3 preko exitmusic.rs. 

Naposljetku, Darkvudi su album objavili u decembru i na CD-u (za Odličan hrčak), bez pomenutog remiksa, ali uz dve dodate stvari. "Tama" je zvučno i raspoloženjem rascjepljena na skoro djetinju zapitanost o "jutarnjoj zv(ij)ezdi maloj" i njoj suprostavljenu tamu, oličenu u sjajno skrojenom, zlokobno gruvajućem refrenu, dok je nešto manje upečatljiva šestominutna ponavljajuća naslovna "Vidimo se". Obe pjesme iako ne spadaju u najbolje trenutke albuma, daleko od toga da ga kvare, posebno čudnovato privlačna "Tama", ali se čini da bi kao cjelina zvučao bolje bez dodatnih 11 minuta trajanja i samo u njima prisutnog manje izbrušenog glasa Vučetića.

Ključni sastojak albuma je, od izlaska prethodnog "Jedinstva" (2008) u postavi, klavijaturista Vasil Hadžimanov, kao i svedeno i melodično pjevanje Vučetića, dok tek na drugo uvo bivaju primjetni vješta podcrtavanja gitarom Bojana Drobca i uobičajeno pouzdana ritam sekcija Ristić-Bratuša.

Naziv "Vidimo se" možda samo slikovito opisuje trenutne iskristalisane muzičko-idejne odnose unutar Darkvud daba. Obično je pozdrav za rastanak ili poziv na novi susret. U ovom slučaju trebalo bi da je ovo posljednje. Jer sa albumom "Vidimo se" Darkvudi dokazuju da život zapravo počinje u četrdesetoj. Nije neka drama.

(Prikaz mp3 albuma "Vidimo se" objavljen je u avgustu 2011. na strani  http://jelentop10.com/vest/210/Darkwood_Dub_%E2%80%93_Vidimo_se_%28Exitmusic/Odlican_hrcak%29.html, ali ga poslije izlaska CD-a objavljujem ovdje neznatno preuređenog i sa odjeljkom o dvema dodatim pjesmama koji je istaknut kosim slovima)

Нема коментара: