Пређи на главни садржај

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.

Povodom četiri desetljeća od snimanja Filma "Marš na Drinu" za beogradski dvonedeljnik Blic njuz uradio sam u ljeto 2004. godine članak "Poezija smrti majora Kursule", u kojem sam nastajanje klasika naše kinematografije pokušao dočarati kroz razgovore sa Mitrovićem, Tadićem i glumcem Branislavom Cigom Jerinićem. Od mnogobrojne ekipe glumaca, do Jerinića sam stigao najlakše, našli smo se na čašici razgovora u Narodnom pozorištu u Beogradu. Obavezni su mi sagovornici ipak bili Mitrović, kog sam na kraju posjetio u njegovom domu u Resavskoj ulici, i naravno Tadić sa kojim sam se najprije čuo. Nažalost samo telefonski jer se tada, čini mi se, nalazio na Zlatiboru. Tako da sam prije njihove smrti imao čast i ogromno zadovoljstvo lično upoznati Mitrovića (1921-2005) i Jerinića (1932-2006), ali avaj ne i Tadića (1929-2005).

Na početku razgovora sa Tadićem o "Maršu na Drinu" dirljiva je bila želja velikog glumca da najprije pomene svoje kolege, koje su učestvovale sa njim u nastajanju prvog filma o čuvenoj Cerskoj bici u avgustu 1914. godine, među kojima su bili Aleksandar Gavrić (1932-1972), Nikola Jovanović, Husein Čokić, Zoran Radmilović (1933-1985), Dragomir Bojanić-Gidra (1933-1993), Vladimir Popović (1935-1981)...

Tadić: ...(Čokićeva je) jedna značajna uloga, igrao je onog narednika koji je maltertirao ovog tamo kockara (Radimilović)...Nikola (Jovanović) je igrao poručnika... (bili su) stari glumci čika Strahinja Petrović (1892-1964), (Božidar) Drnić (1907-1984), Stepa Stepanović (je) Ljubiša Jovanović (1908-1971), šefa štaba je igrao Branko Pleša (1926-2001), Radmilović...sve su to vrlo značajne uloge u tom filmu... Nefer je da se ne kaže o njima nešto...

Žika je glavni u tom filmu, on je to pravio sa Arsenom (Diklićem 1925-1995). Njih su dvojica to radili. Opet moram da vama kažem i tu stvar, da su zaslužni za taj film - Ratko Dražević, dao je pare za taj film, to zna Žika više, to Žika treba da ispriča, ja ne bih o tome pričao, a to je gurao i Krcun (Slobodan Penezić 1918-1964) da se snimi. I taj film je, onako, skromno snimljen i imao je ogroman uspeh. U Puli je imao nekoliko nagrada, ali najvažniju koju je dobio je nagrada publike, to je delio Vijesnik u srijedu, zagrebački list. On ("Marš") je prvi bio dobio tu nagradu. To su bile ovacije, urnebes je bio tamo! Ne znam Žika, (ali) film je dobio neku nagradu... Ja sam dobio Zlatnu arenu za glumu, (svoju) drugu, ne znam ko je još dobio nagrade. A i nagrada publike je bila.

- Možete li mi reći kako je sniman kraj filma?

Tadić: Po scenariju je trebalo i ja da odem na konju sa Gavrićem...ali ja sam voleo da ostavim Kursulu tamo na Ceru. To je nekako lepše, jer sam voleo tog Kursulu, tu ulogu, tu ličnost. Lepo napisana ličnost, lepo postavljena. I ubeđivao sam Žiku da treba da poginem, a Žika se nije složio sa tim. Pošto je ekipa bila kompaktna, svi su bili sjajni tamo, a bio je Duško Piros (Živković) sa kojima sam bio veliki prijatelj, on je pirotehniku pravio, pa sam Duška animirao da tu upali dve-tri granate...Našao sam jedan koren tamo i gospodina (Milorada) Markovića, on je snimao, zamolio da li on hoće? On je rekao da hoće. Bio mu je asistent Boža Miletić (1925-1997) i on je hteo da dođe. I mi smo to snimili kad se završilo snimanje. Žika je to čuo i ljutio se...Mi smo samo u jednom kadru to snimili. Dogovorili smo se, stavio kameru gospodin Marković, i ja treba da utrčim, Duško Piros da opali iza mojih leđa tu granatu, on me udari po leđima, ja da se naslonim na jednu granu, dođem na taj koren da sednem i pogledam u Drinu. Međutim, meni se koporan od one granate upali i počne nešto da me peče po leđima. Ja se okrenem tamo pogledam i kažem: "Drino...jebem ti" i spustim glavu kao da sam mtav. I kažem njima: "Gasite! Gasite!" Kaže: "Čekaj još malo da traje kadar" (smijeh) Oni me onda obore i ugase mi onaj koporan pozadi. Nije mi ništa bilo. Međutim, dođe pregled materijala i na pregledu bio je umetnički direktor Radoš Novaković (1915-1979) gledao to zajedno sa Žikom. Ja nisam bio nego su mi pričali. I odjedanput je taj kadar bio, ali to se nemo snimalo, mi smo nasinhronizovali, i Radoš pita Žiku: "Šta ovo Ljuba kaže?" "To su oni sami tamo nešto muvali, ne znam ko je podvalio to...bez veze je to". "Pa šta kaže Ljuba u tom kadru?" "Pa kaže: 'Drino jebem te'. Kako to može da kaže?" To je prva psovka, to nije moglo da se pojmi da neko opsuje. Radoš skoči pa kaže: "Žiko to je kraj filma! Pa to je super!"... i tako su oni umontirali i tako bude kraj filma. Nije bilo ono na konju odlazimo u dalji rat, zasvira "Marš na Drinu" i onda se završi. Taj kadar mnogi pamte. Ja sam putovao po svetu, bio u Australiji, Americi, Kanadi...i svi oni imaju te kasete i gledaju te filmove, i svi govore i citiraju...To je bila prva psovka.

- Je l' bilo problema zbog toga?

Tadić: Naprotiv. Zbog toga nije bilo problema...

- Kako je javnost reagovala kad se film pojavio sa prvom psovkom?

Tadić: Javnost je bila vrlo zadovoljna filmom. Dobio je, onako, vrlo značajnu nagradu publike Pulske arene. Tamo po 12 hiljada ljudi gleda to. Znate kakve su to bile ovacije!... Ja sam iz Dubrovnika morao da dođem avionom za Beograd da nasinhronizujem to "Drino jebem te", jer sam tamo probao "Otela" na Dubrovačkim letnim igrama, pa sam morao da dobijem jedan dan da ne probam da bi jutro otišao avionom da to snimim, nasinhronizujem i da se vratim. Pa sam onda jedva dobio dozvolu da odem na premijeru, a za nagradu nisam ni otišao. Oni su mi poslali. To je ta priča.

- Pamtite li možda neku anegdotu sa snimanja?

Tadić: Ima anegdota milion. Gidru Bojanića nisam pomenuo, i on je tamo bio jedna značajna uloga i lepo je igrao onog kaplara...Mi smo to snimali u Valjevu. Tamo smo živeli, a taj hotel Grand nije nikakav bio, pa smo onda nešto se muvali i bilo nam je mnogo lepo, a vojsku smo imali samo subotom i nedeljom. Nije to bio državni film. Ja i ne znam kako su oni tu vojsku dobijali subotom i nedeljom. Snimao sam dva filma ratna, "Sutjesku" i ovo, pa sam na "Sutjesci" video koliko je tu vojske bilo za snimanje. Pa je to trajalo po godinu dana! To je takvo vreme bilo. Što se tiče anegdota, ima raznih. Bilo je dosta živih učesnika Cerske bitke u to vreme kad smo snimali... Lično mislim da je to jedan od najboljih Žikinih filmova i to je vrlo zdrav, vrlo dobar film i sad kad se gleda. Ima tako nekih filmova koje čovek ne mora ponovo da gleda, kao i knjige neke koje su izdavane pa ne daj Bože ponovo da ih neko pročita. Tako prođe vreme, ali taj film je ostao.

- Jeste, jeste.

Tadić: Ima raznih priča. Bio je tu jedan pukovnik Užičanin. On je nama pričao, znao je tu Cersku bitku, predavao je taktiku u vojsci, pa su ga uzeli, bio je vojni konsultant Žiki. Sjajan jedan čovek, pričao je viceve o tom vremenu i tako smo (glumci) ulazili u te atmosfere vrlo lepo. Ispričao je jedan divan vic, volim to i danas da pričam. Kaže, dolaze u vojsku mobilisani mladići. Oni bogatiji dođu sa konjem, konjica se tako sređivala, i dođe jedan Šumadinac u nekom starom odelu. I sad neki njegovi drugovi iz njegovog sela kažu: "Milojica, što si bre doš'o u starom odelu, bre? Sad si se ženio, što se nisi obuk'o lepo?" Kaže: "Nisam lud da mi pogine odelo". Mi smo stalno taj vic pričali. Nije lud da mu pogine odelo.
...
Meni je bio garav onaj kostim sav, a imao sam Karađorđevu zvezdu, epolete majorske, brkove i kapu. Snimili smo jedan kadar i sad sam sedeo sa Žikom, nešto se dogovarali. I dolazi taj Maksimović, sećam se prezimena, ima Karađorđevu zvezdu za vojničke zasluge, a ona mu rozeta sva izbledela. Kad je mene video da sedim, stade mirno, pa kaže: "Gosin majore! Jova Maksimović, podnarednik" ne-znam-nekog-tamo diviziona. A Žika kaže: "Ma čiča on je kobajagi, nije on taj". A on se okrete Žiki pa kaže: "Ćuti bre! Govorim sa gospodinom majorom!" Posle mu je tetka Borka poznata garderoberka uzela onaj orden i napravila rozetu. Našla originalno kako izgleda, ušila i sredila. Bio je ponosan, da je to fantastično! Pa kako si dobio ovo? "Dobio sam pred pukom, izglasan sam. Ja sam tamo sam sa Cera gore. Kad su plavci krenuli mi smo se malo povlačili, a imao sam kare i ono sve, i bilo nas dvojica. Na to mi  odjedanput stanemo. Pogledam tu mi kuća, a oni idu. Imali smo granate. Kroz cev sam nišanio, a oni idu sve u koloni, a ja jednu, pa drugu granatu, i oni počeli da beže i da se povlače. A ja branio čeljad, oni bili u podrumu i štali". Mnogo lepo. Bio sam i na proboju Solunskog fronta, bila je velika proslava kod Soluna, na polaznom položaju napravljen je i neki spomenik. Bio sam sa tim borcima, bilo je dosta, dosta tog sveta i Francuza, Engleza i Grka...Grčki ministar je i otvorio spomenik. I kad su se pojavili naši sa zastavom, jedva su se peli svi su imali do 70 godina, dobili su aplauz od sve vojske. Svirala je muzika pa su bili uplakani. Išlo se na Zejtinlik. Ja sam tamo govorio "Plavu grobnicu". Žarko Cvijić operski pevač je vodio hor "Obilić" tamo, pa su oni pevali, a ja sam govorio. Bilo je potresno. Baš je bilo lepo.

Povezano:


Коментари

Анониман каже…
Volim sto oni Srbi koji smatraju da su bili ugrozeni u SFRJ. mogu da vide iz intervjua sa velikim Ljubom Tadicem da se i te kako postovalo herojstvo Srba iz I svetskog rata u celoj Jugoslaviji. Pogledajte Tadicev opis reakcije publike u Puli- Hrvatskoj. Posebno nagradu z a g r e b a c k o g lista "Vijesnik u srijedu" To je bila 1964.g.
Neko je napravio omrazu dva naroda- naravno neko kome je bilo potrebno da zaradi novac.

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.