Странице

среда, 30. новембар 2011.

Pips, čips end videoklips - Dominantno diverzantski profil


Pips, čips end videoklips (Pips, Chips & Videoclips) u novembru su objavili „2x2“ – audio/video zapis sa dva koncerta u matičnom Zagrebu, koji može poslužiti podjednako kao odličan osvrt na skoro 20-godišnju karijeru, ali i koristan vodič za početnike željne da zavire u svemir u kome obitava i stvara alternativni pop/rok sastav vođe Dubravka Ivaniša.

Kad je Dom omladine Beograda naprasno odlučio prvi put dovesti Pipse u glavni grad Srbije početkom aprila 2010. godine, tada po običaju iscrpljen od dnevnih obaveza ipak nisam bio iskoristio priliku da u njihovoj gornjoj dvorani konačno čujem kako Purgeri zvuče uživo. Zanatski sam stvar koliko toliko ispratio, jer sam beogradsku premijeru Pipsa iskoristio da mejlom njihovom pjevaču Ivanišu postavio nekoliko opštih pitanja za moju tadašnju kuću, novinsku agenciju Beta.

- Svirate skoro dva desetljeća, tek koju stotinu kilometara daleko, a trebalo vam je toliko vremena da stigne do Beograda, premda ste bili na novosadskom festivalu Egzit (Exit) 2003. Što vas je sprečavalo ranije doći?

Ivaniš: Ne znam. Mogu pretpostaviti što su bile otežavajuće okolnosti. Činjenica je da mi postojimo od '92., dakle nismo band koji je brendiran još u bivšoj državi, a upravo takvi su prvi još devedesetih svirali u Beogradu. Kasnije su na red dolazili bendovi koji su veći hajp od nas u Hrvatskoj, pa su samim tim imali i veću šansu na vašem tržištu. Ne znam, meni je ovaj biznis kao flaša u kojoj se prema izlazu nagurava milion žohara s tim da uvijek samo njih tri, četiri najjača nađu put do zraka. Jebi ga, valjda zato što su najjači ili imaju najbolje veze. I u većini slučajeva uvijek se radi o istim junacima. Tko zna, možda trenutačno spavaju ili nisu zainteresirani za guranciju pa smo mi dobili šansu... Mi smo dobar band, to je sve. Svaka rečenica preko ove je stvarno suvišna. Nemoguće je publiku navlačiti kroz medije, ako nisi Lejdi (Lady) Gaga ili neka slična spodoba.

- Mene je iznenadio podatak da vas je čuveni (pjevač zabavne muzike) Mišo Kovač zvao za predgrupu (na stadionu Poljud u Splitu 1993. godine). Kako je do toga došlo i šta vam je to značilo u karijeri?

Ivaniš: Uf, davno je to bilo....prije 17 godina. To vam je isto kao da danas nekog 18-godišnjaka pitate da l' bi pojeo krilo nadzvučnog aviona s obzirom da je ko beba trpao lego kockice u usta, hahaha... Što nam je to gostovanje značilo za karijeru? Iskreno, baš ništa, osim što je sviranje pred 60.000 ljudi uvijek čudesno iskustvo. Mislim da se uopće nismo čuli od huka stadiona.

- Koliko vidim, u maju (2010) planirate objaviti sve albume na novi način – kao mp3 na USB stiku (u obliku rakete). To znači da je za vas CD mrtav? Otkud zamisao za takav pothvat?

Ivaniš: Naravno, CD je mrtav, to je notorna činjenica godinama. Gotova je, globalno, i diskografija. USB stikovi nisu budućnost kao diskografski medij zato jer su preskupi. Uostalom, sve što ne ukradeš je preskupo. A krasti muziku je legalno, kakva divota! Nakon puno peripetija meni je stvarno zgodno u situaciji da me netko pita što sam radio i gdje sam bio 18 godina pokazati mu sedam centimetarsku raketicu i reći - evo, tu ti je sve što sam u životu napravio!

Drugi, popravni susret sa Pipsima sam nenadano dobio bukvalno godinu dana kasnije u istoj dvorani, jer je promoterska kuća Long plej (Play), čiji sam bio spoljni saradnik uz stalan posao u Beti, priredila 24. marta 2011. svoj prvi „Long najt“ (Night) festival u tri dvorane DOB-a. Ivaniš i drugovi su imali nesreću da im se nastup poklopio sa Letu štukama i Rundek kargo trijom dolje u krcatoj velikoj dvorani DOB-a, pa ih je kao i na beogradskoj premijeri pratilo tek par stotina znatiželjnika u gornjoj dvorani koja može primiti i do 800 duša. Iako sam pišući izvještaj sa festivala za promoterske potrebe Long pleja bio reklamno nastrojen, stvarno sam mislio slijedeće redove:

„...Ivaniš je bio po pravilu u (nekom svom) elementu - čas izgubljen, čas mrgodan, čas posednut na monitor uz rub bine, ali je davao sve od sebe, dok je bend savršeno prašio iz sve snage. Pips nisu pop, niti alternativni pop. Pips su čisti nepatvoreni rokenrol. To ne dokazuju samo snažne izvedbe 'Teroristi plaču' ili 'Poštara'... Jedan od vrhunaca našeg festivala bila je neverovatna, nabrijana i posvećenička, obrada 'Poslednjih dana' pesme Idola sa legendarnog albuma 'Odbrana i poslednji dani' (1983). Ko nije bio može da žali“. 

Nekoliko dana prije „Long najta“ u Klubu svetskih putnika u Beogradu, imao sam priliku upoznati Ivaniša i postaviti mu nekoliko pitanja koja su se lijepo nadovezala na naše prethodno dopisivanje.

- Kako je prošla raketa?

Ivaniš: USB stik nije nikakv medij u diskografskom smislu ozbiljno isplativ. Skuplji je medij od CD-a i DVD-a. On se isplatio samo u kontekstu da ima sedam albuma, plus bonusi, plus pdf knjiga o bendu, fotke i spotovi, i zgodan je jer je multimedijalan. Imali smo nakladu od 500 komada. Znali smo da ćemo 500 utopiti. Ostao mi je jedan koji nikom ne dam.

- Time ste na neki način ipak zaokružili karijeru…

Ivaniš: Nisam htio da tako izgleda, ali je sigurno tako. Nisam htio sebi omaž ili davat’ na značaju, već samo da skrenemo pažnju na sebe. Čak i nije neki biznis i znam da se neće uhvatiti, jer je presiromašno tržište.

- Sad nedavno 4. i 5. marta ste imali dva koncerta u “Zagrebačkom plesnom centru”...

Ivaniš: To su koncerti za naše prijatelje, svaki je imao po 250 ljudi. Nama 500 ljudi u Zagrebu nije problem prodat’. Nisam htio da nam dođu slučajni posjetioci, koji na dan koncerta odlučuju šta bi radili pa ako ide frend idu i oni. Ovdje smo bili ko velika familija, dolazili su ljudi koje poznajemo iz Makedonije, Bosne, Srbije, cijela regija praktično. A “Zagrebački plesni centar” je plesna dvorana fenomenalno akustički sređena.

- Snimali ste koncerte za DVD?

Ivaniš: Zanimljve su laži sa tim lajv izdanjima. Svi fejkaju! Apsolutno svi na svjetskom nivou! Zašto fejkaju? Zato što se još nije pojavio neko ko može fantastično plesati i pjevati istovremeno. Gospodo ko vjeruje taj je budala! Ta zadihanost se primjećuje pa se ponovo snimaju vokali. Imao si sedamdesetih i osamdesetih možda zadnje lajvove kakvi su bili izvedeni sa svom svojom prljavošću i nesavršenošću. Sada je došlo do toga da je industrija navikla slušatelja da sluša lajv koncert kao da je studijski snimak, što on i je, sa ambijensom i malo publike još dodane. Ti više ne možeš gledat’ pankerski prljavo, to moraš dovest’ na nivo na koji su ljudi navikli.

- Kakav će onda biti vaš snimak?

Ivaniš: Bend je dobar, ja sam zadihan, pa prevedi si sam. 



- Obično živa izdanja muzičari koriste da naprave predah i odlože malo rad na novim pjesmama. Album “Pjesme za gladijatore” pojavio se još 2007. godine.

Ivaniš: Ja sam u studiju zadnjih sedam godina. Imamo svoj studio, jedino izlazimo iz njega da idemo miksat’ u Ameriku kod Dejvida Fridmana. To je čovjek koji ima direktan uticaj na zvuk. Komponiram stalno, stalno se bavim pjesmama… Ne znam kad ću bit’ zadovoljan sa sobom. Što sam stariji imam sve manju fascinaciju muzikom i filmovima. Prag tolerancije je puno veći i u tom smislu mi treba puno više za neku pjesmu kojom si zadovoljan. Kad si klinac ne vodiš računa o nekim stvarima o kojima sad vodim. Meni je jako stalo da, kao što se lijepo počešljam kad izađem iz stana, svaku pjesmu puno radim.

- Ostaješ pri albumu kao obliku predstavljanja nove muzike?

Ivaniš: Forma albuma je naprosto pase zadnjih deset godina. Možda sam malo glup, a drugo što sam odrastao u okvirima gdje je album zakon. To je ozbiljno djelo, a sve ostalo su pizdarije. U nekom trenutku ljudi kažu “sad ću izdavat’ pjesmu po pjesmu”. Ne. Naprosto sam odrastao u formi albuma, to je određeni koncept, priča koju moram ispoštovati od početka do kraja… Ne znam, nije dobro za posao sanjat’ o albumima, ali je dobro za moje mentalno zdravlje.

Konačno, treći beogradski nastup uslijedio je već sredinom avgustu na pivskoj svetkovini za mase “Bir fest” (Beer) na Ušću, koji po pravilu ne pohodim zbog nesnosne gužve (mada se ove godine veče prije Pipsa pomahnitali ludak sa nožem postarao da rani nekoliko posjetilaca i većinu ostalih rastera), tako da su mi promakli Pipsi sa svojim nastupom u vrijeme drugog Dnevnika i ne znam kako su prošli. Svejedno, “Bir fest” mi je bio dobar izgovor da prije toga mejlom saznam novosti iz Pips tabora, a uostalom, “Long najt” nastup bijaše dovoljan pokazatelj snage sastava uživo. Zato ne sumnjam u vjerodostojnost koncertnog audio/video zapisa “2x2”, koji se pojavio u novembru na DVD-iju i kao USB stik. Izdanju je sa manjim izborom pjesama prethodio audio CD “Poštar zvoni 2x2” kao dodatak zagrebačkom Jutarnjem listu.

Ivaniš: Datum izlaska („2x2“) je simboličan, pa zato i vrlo bitan. Definirali smo ga od samog početka još i prije nego smo svirali snimane koncerte – 11. 11. 2011. Mislim da nema boljeg datuma za izlazak nečega što se zove „2x2“, ha ha… Razmišljao sam da možda snimimo mali slatki dokumentarac koji bi išao uz koncert, u svakom slučaju ništa pretenciozno. No ispalo je da bi i za to morao sve sam napraviti: pronaći režisera, osmisliti okvir priče, uvjeravati članove banda da je to fora i da im se ništa loše neće desiti… Imam jak osjećaj da sam prestar da se tako glupiram pa sam odustao. Preko dva sata giga smatram da je sasvim pošten dil i realno ogledalo našeg rada. Uvijek imam vremena snimiti film o samom sebi, nešto tipa „Blair Witch Project“, ha, ha…

- Na „Bir festu“ je vaše treće pojavljivanje pred beogradskom publikom unazad dve godine (prethodno 2x u Domu omladine). Kakva su očekivanja od „Bir festa“, kao zaista vrlo posjećenog festivala, za dalje predstavljanje Pipsa u Srbiji? Hoće li biti obrade Idola, da li je često izvodite, i otkud ona na vašem repertoaru?

Ivaniš: Nemamo puno izbora. Riječ je o jakom festivalu, treba ga odsvirati bez puno filozofije. Ne očekujem ništa spektakularno, općenito nikad nisam ni mislio da rezultati dolaze preko noći i na brzinu. Prije bih rekao da sam naviknut raditi puno i da rezultata nema, ha ha ha ha… Festivali, pogotovo ovaj, nisu baš mjesta za neku kontemplaciju o smislu života. Imamo pola sata, treba svirati pjesme koje najlakše probavlja publika koja nas prvi puta vidi i koja je došla zbog nekog sasvim stotog benda. Solo koncerti su prilike gdje mi emitiramo puno širi dijapazon emocija. Mislim da ovaj puta nećemo svirati „Poslednje dane“, iako mi je to fantastična pjesma. Ja sam odrastao na Idolima, „Odbrana i poslednji dani“ jedna mi je od ključnih ploča u životu. Postoji neka mentalna, civilizacijska paralela između Idola i Pipsa, i što sam stariji to sam sigurniji u to. Mislim da smo i jedni i drugi dominantno diverzantski profili, mada to možda i nije tako očito na prvu loptu.

- Kako je bilo sarađivati sa Džinksima (Jinx) (u pjesmi „Na zub su me uzeli mama“ sa njihovog albuma „Diksilend“ 2010) imajući u vidu da ti je to, čini mi se, prvi duet sa suprugom Jajom (Yaya – Jadranka Ivaniš)? Hoće li biti takvih zajedničkih poduhvata ubuduće?

Ivaniš: Ne bih rekao da je u „Zubu“ riječ o duetu. Ja sam pjevam tu pjesmu, Jaja je samo farba. Zapravo, mislim da ju je Coki (gitarista Goran Muratović znan kao Coco Moskito) stavio u pjesmu zato da se netko ne zajebe i pomisli da su to Pipsi, a ne Džinksi, he he… I nije loše kad je na koncertima zajedno izvodimo, jer ja stalno zaboravljam taj tekst pa me ona na licu mjesta može podsjetiti. Jaja je već pjevala neke pjesme s mojim bandom poput „Kako funkcioniraju stvari“, „Vjetar“ i „Porculan“, ali kako ti songovi nisu imali toliki komercijalni potencijal ljudi misle da je ovo prvi put da zajedno nešto radimo. Uglavnom, ona je bitan dio koncerta koji će izaći na „2x2“, možda njena izvedba „Rosite Pedringo“ bude singl, a imam i neke zanimljive planove s njom i kad nam izađe nova autorska ploča.


Dijelovi ovih razgovora sa Ivanišem korišćeni su za promo djelatnosti Long pleja, kao i za   http://jelentop10.com/vest/190/Pips_Chips_&_Videoclips_Citav_zivot_u_jednoj_raketi.html

Нема коментара: