Пређи на главни садржај

Emanuil - Gde sam stigao, bilo je iznutra



Prvenac "Ptica koja čini jato" kao samizdat CD stigao je do malog kruga prijatelja i posvećenika, da bi tek poslije pet godina ćutanja Emanuil vaskrsao drugim albumom "Mesta gde ne mogu sam", za koji je čak nekim čudom pronađen izdavač u malenoj zadarskoj kući slikovitog imena Brlog Records. Stoga, malo ko je čuo (za) neobičan i vanredno dobar bend iz Novog Sada. Tradiciju ukrštanja pravoslavlja i rokenrola na našim prostorima (Idoli, Mizar, kompilacija "Pesme iznad istoka i zapada" (2001) ...), Emanuil je obogatio odličnim CD-om "Ptica koja čini jato" (2006), gdje alternativnom sazvučju posebnost daju povremena vjerska mističnost ("Svetlost probi mrak", "Prijatelju moj"...) i kroz crkveno pojanje oblikovan glas Borisa Malinovića.


Na takvom zvučnom putu ostaju i "Mesta gde ne mogu sam", ali skoro bez vjerskih motiva koji se otvoreno mogu prepoznati iz kriptičnih stihova. Album otvara "Izađi", pjesma čudnovato uspijela na suprostavljenosti polagane zvučne melanholije naspram stihova koji pozivaju na životno buđenje. Slijedi jedan od vrhunaca albuma sporovozna "U zalasku", sa šturim i ponavljajućim, čini se,  fatalističkim riječima.

Pjesma "Emanuil" će ipak biti samo poluuspio spoj ritmičke vrckavosti i nezgrapnog propovjedničkog nabrajanja, dok ispod tri minute najkraća stvar "Između četiri reda" više služi kao uvod u moćnu "Pored grada", začinjenu sjajnom zavijajućom gitarom Peđe Vernačkog, koji maštovitom svirkom između melodije i buke blista na čitavom albumu, posebno u teškoj i tjeskobnoj "Još jednom".

Položen na pamtljivu i ponavljajujuću bas dionicu "Corpus Christi" je magnum opus "Mesta gde ne mogu sam", i to ne samo zbog 11-minutnog trajanja. Pjesma zaista zvuči kao da je proživljena, kako stih kaže, "na poslednjem spratu najviše zgrade na svetu". Šta god da znači završni refren "Amerika se graniči sa Bogom" - zvuči moćno. Poslije takve pjesme, "Danas prvi put čujem kišu" nezasluženo zvuči kao višak, mjesto prikladan kraj albuma.

Kod Emanuila se da naslutiti uticaj pravoslavlja, prije svega zbog Malinovićevog pjevanja, ali je potpuno pogrešno, zbog povremenog prizivanja Boga, odrediti Emanuil samo kao skup vjernika koji sviraju alternativni rok. Prije se radi o duhovnoj potrazi i preispitivanju kroz muziku, što može posvjedočiti, recimo, "Corpus Christi" stih "tamo gde sam stigao bilo je iznutra" (lijepa posveta Ekatarini Velikoj).

Čak i uprkos manjim nedostacima, "Mesta gde ne mogu sam" je odličan, izvođački duboko proživljen album, čiji "blokautovski" naslov slušalac može prihvatiti kao poziv na zajedničko duhovno putovanje, bez obzira vjeruje li u nešto ili ne.

Drugi album bješe planiran još za proljeće 2009. godine, ali je Emanuilov hod po  produkciono/izdavačkim mukama okončan tek sada spasonosnom ulogom Brloga, koji se postarao za besplatno skidanje.  U trenutku pojavljivanja, "Mesta gde ne mogu sam" su već par godina stara priča za Emanuil. Samo da do trećeg albuma opet ne potraje čitava vječnost...

(Prvobitno objavljeno 31. oktobra 2011. godine na strani www.jelentop10.com, u ponešto drugačijem obliku).


Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Bajaga i instruktori – Otkrivanje Prodavnice tajni

“Prodavnica tajni” (1988) spada u vrh stvaralaštva Bajage i instruktora, mišljenje je mnogih sa kojima se danas dvadesetak godina kasnije slaže njen tvorac Momčilo Bajagić. Možda posljednji veliki glavnostrujaški album jugoslovenskog rokenrola “Prodavnica” je nastajala polagano na obalama tropskog Tajlanda, u širinama Sovjetskog Saveza i skučenim sobama Dorćola, uz prisutan huk "Jogurt revolucije”…

Korni grupa - Crno-bijelo u par nijansi

Klavijaturista i vođa Kornelije Bata Kovač odlučio je krajem 1974. godine ugasiti Korni grupu razočaran dvostrukim neuspijehom u inostranstvu i načinom kako su njen rad shvatali tada kritičari i slušaoci u Jugoslaviji. Kad smo 30 godina kasnije razgovarali o kraju njegovog sastava, koji je po mom mišljenju jedan od najzaslužnijih za udaranje temelja jugoslovenske pop i rok muzike, bilo je očigledno da je Kovač i dalje razočarano ostao pri stavu da Korni grupa tada nije imala budućnost, rascijepljena između želje da stvara njima drage složene prog rok stvari, nasuprot potrebe da proizvodi širokim masama prihvatljivije lake pop hitove.