Umjesto sa novim autorskim materijalom
poslije skoro desetljeća, Piter Gabrijel (Peter Gabriel) se albumom "New
Blood" vratio svojim starim pjesmama, ali izvedenim u pratnji klasičarskog
orkestra, bez dosadašnjeg rokenrol instrumentarijuma. Naizgled ziheraški
potez muzičara na zalasku, koji podgrijava staru slavu gudanjem najvećih
hitova za domaćice, "New Blood" je zapravo sušta suprotnost - novi
trijumf jednog od najpromišljenijih svijetskih izvođača, koji je svoje pjesme
odjenuo u veličanstveno novo ruho i, kao što naslov ukazuje, ulio im
"novu krv".
Gabrijel se za orkestralni tretman
pop/roka najprije odlučio na albumu obrada "Scratch My Back" (2010),
da bi na potonjoj turneji nedostatak materijala za dvočasovni koncert
dopunio svojim pjesamama. (Ne)očekivano, umjesto Gabrijelovog "ozbiljnog"
viđenja "Heroes" Dejvida Bouvija (David Bowie), Lu Ridovog (Lou Reed) "The Power
of the Heart" ili "Street Spirit (Fade Out)" Rejdioheda (Radiohead),
publika je tokom "New Blood Tour 2010" toplije prihvatala
njegove "The Rhythm of the Heat", "In Your Eyes",
"Mercy Street"... i rezultat je album "New Blood" (izašao u oktobru 2011. godine),
ponovo uz pomoć aranžera Džona Metkalfa (Johna Metcalfe).
I dalje u odličnoj glasovnoj formi, Gabrijel (61) nije stremio Greatest
Hits albumu sa gudačima, što svjedoči odsustvo najvećih hitova
"Sledgehammer", "Steam", "Games Without
Frontieres" i "Come Talk To Me". Istina, tu je neizbježni
"Solsbury Hill" - veliki hit sa prvenca "Peter Gabriel"
(1977) umnogome zaslužan što je bivši pjevač britanskih prog-rok legendi
Dženesis (Genesis) uspješno počeo samostalnu karijeru - ali je zbog poletnog, skoro
radosnog raspoloženja različitog od ostatka albuma, primjetno gurnut na kraj
(i to poslije dosadno rastegnutog snimka ptica i vjetra sa pomenutog brda!).
Izbirljivijima može zasmetati izostanak "Biko" (ima ga na
obimnijem živom DVD "New Blood Live in London", oktobar 2011.)
ili pak Gabrijelova odluka da duet "Don't Give Up" ovaj put podijeli sa
Norvežankom Ane Brun, čiji neobični drhtav glas odudara od poznatih
verzija sa Kejt Buš (Kate Bush) na albumu "So" (1986), i sa Polom Kol (Paula Cole) sa
živog albuma "Secret World" (1994). Ipak, i pored tih manjih
nedostataka album "New Blood" je maestralno, nadahnuto i
maštovito ponovno iščitavanje pjesama koje je Gabrijel birao po svom
unutrašnjem osjećaju neophodnosti.
Među vrhuncima albuma su "Red Rain", koja i bez
gitare/basa/bubnjeva/klavijatura zvuči snažno i veličanstveno, čak
dobivši na intenzitetu, "San Jacinto" je podjednako poetičan, dok
iznenađuje "Intruder" sa stepenom više tjeskobe i pretnje čak u
odnosu na zlokobni izvornik iz 1980. godine. Sa posljednjeg autorskog
albuma "Up" (2002) u svojoj pravoj jezovitoj snazi otkriva se
"Darkness", a oni razočarani što na projektu "OVO"
(2000) u prelijepoj "Downside Up" ne pjeva lično Gabriel, konačno će
doći na svoje - stari majstor u možda najboljoj verziji pjesme dijeli glas sa
ćerkom Melani (Melanie).
"New Blood" je prosto rečeno projekat koji je čekao svog autora
dugi niz godina da konačno dovoljno životno i muzički sazri kako bi ga bio u
stanju valjano izmaštati. "New Blood" možete
shvatiti/slušati kao savremenu operu, kompilaciju muzike iz zamišljenih
holivudskih filmova, ili pak rokenrol album sa simfonijskim
orkestrom...Lu Rid jednom reče da "ništa ne može pobjediti dve gitare, bas
i bubanj". Gabrijel je dokazao da nema nepobjedivih.
(Prvobitno objavljeno 20. oktobra 2011. godine na strani www.jelentop10.com, u ponešto drugačijem obliku).
Коментари