Странице

субота, 06. новембар 2010.

Darko Rundek - Beogradska magla

Darko Rundek se u zimu/proljeće 2007. godine odlučio na zanimljiv potez nastupivši sa Kargo (Cargo) orkestrom u okviru srpske turneje "Svitanja" u četiri različita koncertna prostora u Beogradu. Rundek je bez muke redom napunio prefinjeno Pozorište na Terazijama, rokerske Meke Studentski kulturni centar i Dom omladine, te estradni Dom sindikata. Nekoliko prostora u istom gradu Rundek je prethodno isprobao u svom Zagrebu, što je ishodovalo živim albumom "Zagrebačka magla", a dio beogradske pustolovine je posvjedočen CD-om "Live in Dom omladine".

"Koncert u Domu omladine je bio u sredini turneje i po mnogo čemu najizbalansiraniji. Za razliku od SKC-a u kojem se od publike jedva čuo bend ili Doma sindikata u kojem je falilo sviračkih avantura, publika u Domu omladine je bila sjajna i respektabilna, tako da smo lijepo plovili zajedno. 'Zagrebačka magla' (2004) je kompilacija snimaka sa više koncerata, dok smo na ovom albumu pratili atmosferu jednog koncerta", istakao je razlike Rundek.


Prvom činu Rundekove predstave u Pozorištu na Terazijama nisam prisustvovao, ali mi je koleginica iz Bete prenijela da je bilo problema sa ozvučenjem i da je "koncert prošao onako". Dan kasnije 23. marta 2007. nastup u SKC-u sam prepustio drugima, uz naknadan izvještaj o prilično dobrom Rundeku. Stigoh slijedeće večeri u Dom omladine gdje je u najmanju ruku bio odličan. U krcatoj velikoj dvorani DOB-a se teško disalo, zbog uobičajene loše ventilacije, koja je proizvela i iznimnu vrućinu. Mada su nju možda podigli sjajno raspoloženi Rundek, Kargo i opuštena i raspjevana publika? Meni je ipak daleko draža bila 29. marta velika završnica u Domu sindikata, sa 1.602 sjedišta najvećem prostoru beogradske mini turneje (nekoliko stotina mjesta u Pozorištu i po oko hiljadu u SKC-u i DOB-u). Dvorana Doma sindikata slovi za hram narodne i zabavne muzike, i tek ponekad poneko od ostatka muzičkog svijeta svrati do naizgled hladnjikavog socijalističkog zdanja. Međutim, ne pamtim da sam ovdje gledao slab koncert, pogotovo ne zvučno. Bilo je nekoliko kristalno jasnih i zvonkih nastupa poput onog Bebel Žilberto, Dejvida Silvijana, Crvene jabuke, obnovljenih Pro arte...Meni je i Rundekovo gostovanje u Domu sindikata zvučalo bar za koplje bolje od odlične svirke u obližnjem Domu omladine, a publika je bila podjednako sjajno raspoložena, čak i malo luđa. Srce mi je bilo slomljeno što se umjesto "Live in Dom omladine" (Long Play 2008) nije pojavio "Live in Dom sindikata". A i naslov bi bio bolji. Koliko je bilo dobro u Domu sindikata svjedoči činjenica da je Rundek toliko rasplesao dvoranu da se desetak posjetilaca samoinicijativno odvažilo popesti na pozornicu. 


Naime u dvorani je polukružna pozornica prilično niska, ispred ne postoji zaštitna ograda i od prvih redova na nju odvojeno vode dva mala stepeništa. Bilo je beskrajno zabavno gledati nekoliko zatečenih matorijih pripadnika obezbjeđenja u odjelima i kravatama (kao zamrznuti iz Titovog doba), kako se sa strane živčano dogovaraju šta da rade. Dok su nezvani gosti plesali oko njega, Rundek je nastavio pjevati kao da se ništa ne dešava. Bio sam pomalo razočaran što nije spriječio bezbjednjake, kad su se ubrzo crvenih lica i vidno nadrdani, popeli na pozornicu i otjerali plesače. Odradivši posao, čikice su se postavile blizu pozornice da odvrate vrlo moguće nove pokušaje da se neko raspleše do muzičara. Eto toliko dobro je bilo! Sa Rundekom sam se prvi put sreo dvadesetak dana uoči početka turneje u beogradskom Klubu svetskih putnika, kad mi je u razgovoru za novinsku agenciju Beta nenadano najavio mogućnost izlaska živog albuma iz Beograda.   


- Zanimljiva ja zamisao da održiš nekoliko koncerata u različitim prostorima u Beogradu.

Rundek: To smo radili u Zagrebu prije tri/četiri godine, kad smo radili jedan projekat koji se zvao "Plava turneja". Svirali smo u šest raznih prostora u Zagrebu sa idejom da imamo razne naslove koncerata. Koncert u SKUC-u se zvao "Najbolja zabava u gradu", koncert u Studentskom centru "Umba lumba ba"...Htjeli smo napraviti jedan koncert koji je više parti-pop, drugi koji je više etno, treći koji je više eksperiment...Išli smo u raznim pravcima određenim po salama, jer su sale bile različite u Zagrebu. Ovaj put su sale manje toliko različite, osim teatra na Terazijama. SKC i DOB imaju sličan karakter, ali opet nemaju toliko istu priču. DOB je malo više socrealistička sala koliko ga se sjećam, a SKC malo više ima veze sa novim valom i pankom, po mom dojmu. Dom sindikata je opet nova priča. Onda ćemo probat' jednostavno prenijet' taj dojam u odnosu na sale. Koncerti što su drukčiji to su nam draži.

- U najavi koncerata rekao si da u svakom prostoru različito svirate. Pošto iskreno rečeno nisam do sada bio ni na jednom vašem koncertu živo me zanima kako to izgleda. Šta se tu dešava? Kako različit prostor utiče na vas? Izborom materijala, sastavom publike ili je nešto treće u pitanju?

Rundek: Pa sve to utiče na to kamo nas koncert odvede. Ta publika vjerojatno ne bi bila ista u drugoj sali jedan drugi dan, koji bi donio neke druge vijesti. Tako da to što sviramo je dosta otvoreno i što se tiče repertoara, koji je dovoljno širok da sviramo četiri koncerta totalno drukčija. Što vjerojatno neće biti slučaj, jer mislim da će se neke stvari, koja su opća mjesta, ponavljati na svim koncertima. Probaćemo isto napraviti različite manje sastave Karga u uvodu ili usred koncerta, da drukčije malo koncert dinamički diše. Probaćemo dati zadatke u odnosu na sale kad ih vidimo, u kojem smjeru koju priču da pričamo taj dan na tom mjestu.

- Jesi li već svirao u Domu sindikata?

Rundek: Nisam nikad svirao. Ove sale su sve rađene osim Pozorišta na Terazijama gdje takođe nikad nisam svirao. DOB i SKC znam kao muzičar, bio sam na tim scenama.

- Dom sindikata važi kao zabavnjačko mjesto. Je l' postoji opasnost da dođe ipak malo drugačija publika?

Rundek: Nije to opasnost. Nama je možda tim veći izazov. Nismo tu samo da udovoljimo publici. Nekad idemo sa publikom nekad protiv nje. Tu će se igrati neka druga igra.


- Je l' ti se dešava da se pojavi publika koju nisi očekivao na koncertima i kako teče regrutacija novih poklonika?

Rundek: To se nekako prirodno događa. Uopćeno bi se moglo reći da postoje ipak dvije osnovne publike. Jedna koja je vezana za Haustor, pa sad prati po inerciji ovo što dajem kroz solo albume ili sa Kargom, ali još uvijek imaju u startu neku nostalgiju "to je onaj Rundek iz Haustora". Druga publika je mlađa, mada sad više nije ni toliko mlada, koja je počela sa "Apokalipsom". "Apokalipso" je bio ipak pet godina poslije Haustora i tu se generacija obrnula, koja zapravo i više voli ono što radim poslije Haustora. Haustor im dođe kao neka muzika iz prošlosti. To su dvije publike koje se uvijetno mogu identificirati. Ima raznih mješavina tih dviju publika. Ima u zadnje vrijeme stvarno mlade publike kao kad smo svirali prije dvije godine dva koncerta, prvi u Zagrebu u maloj sportskoj dvorani a poslije u Sava centru. To je meni jako važno. To je muzika koja, kako živi i razvija se, stječe publiku iz ovog vremena.

- Je l' ti smetaju ljudi koji na koncertu zahtjevaju samo stvari Haustora?

Rundek: Ako su previše uporni to me zna smetati, moram priznati. Ne zato što te stvari ne volim svirati. Volim podjednako svirati stvari Haustora i ove sad. Mislim da su dio istog rukopisa i bendu su podjednako sviježe kao i ove novije, jer ih nije prije svirao. Ono što me najviše smeta kad zbog toga što su došli čuti Haustor ne slušaju ovo drugo. Ako su došli sa željom da čuju nešto od Haustora to će svakako dobiti. Drago mi je da su prisutni, ali ne samo da čekaju stvari Haustora.

- Svirate na svim kontinentima, a izrazio si nedavno posebnu želju da ideš u Aziju. To baš i nije odredište koje svijetski izvođači toliko posjećuju...

Rundek: Nekako mi se čini da je u ovom trenutku zanimljiva Azija sa centrom u Kini i Indiji, uključujući Japan i Australiju. Kad sam bio u Australiji prije dosta godina, tamo sam proveo neko vrijeme i kulturno sam se šokirao po tome da im je Evropa bila neka periferija svijeta. To što se u Evropi događa nije bilo za njih nešto naročito značajno. Oni su okrenuti Aziji i tom dijelu svijeta kao centralnom. Tu je taj osjećaj Evrope kao centra svijeta naglo pretrpio velik stres i čini mi se po nekoj moći rasta i prisutnosti, da je Azija nešto što se diže i razvija više i intenzivnije nego Evropa, pa čak i Amerika, koja još uvijek djeluje toliko jaka, a polagano silazi sa trona u odnosu prema Kini i Aziji.

- Koliko vam napolju dolaze na nastupe naši ljudi, a koliko domaći?

Rundek: Nedavno smo imali turneju po Njemačkoj, sedam koncerata a osmi u Bernu, a to je germanofoni dio Švicarske. To je jako variralo. Od Frajburga gdje je bilo više od pola naših, u Bernu nije bio niko, do Kelna gdje je možda bio najbolji odnos. Naših 25, a 75 posto drugih. To je bila kombinacija koja mi je najviše prijala. Za razliku od prije 20 godina kad su emigracija bili uglavnom neobrazovani šljakeri koji su radili nižerangirane poslove, sad ima dosta publike koja je obrazovana i urbana, koju je rat na razne načine istjerao iz Jugoslavije i tih zemalja koje su kasnije nastale, koja je prirodna publika onog što mi radimo. Onda je ona poslužila kao neka vrsta oslobađajućeg faktora i upaljača za ovu drugu publiku koja bi se možda sporije otkravila. U tim situacijama koje su ipak najčešće, ima nešto naših ljudi, a većina su stranci, većina su domorci. To me najviše inspirira.

- Živiš u Francuskoj dosta godina, a ipak nisi pokušao neku karijeru napolju na drugom jeziku. Sada u Srbiji, Hrvatskoj i drugdje imaš dosta sastava koji rade na engleskom. Ti se nisi priklonio tome...

Rundek: Na novom albumu ("Mhm Aha Oh Yeah Da Da" 2006) ipak ima dosta pjesama na engleskom, ali koje nisu moj pokušaj da uđem u taj neki neutralni engleski koji se sad pjeva i svi ga kao razumiju. Pjevam engleski onoliko koliko je to meni prirodno s obzirom da se engleskim služim i da ta pjesma po temi i tekstu se prirodno pjeva na engleskom. Nije mi to strano, ali tom ne pristupam na taj način da pokušavama bit još jedna od tih globalnih, neutralnih roba. Probao sam pjevat' na francuskom i čak sam dao prevesti neke pjesme na francuski, ali onda su mi neki Francuzi rekli da im je draže kad pjevam na svom jeziku, da ih to više dira. Pronalazili smo rješenje da imam projekcije iza benda koje ipak te pjesme dovoljno tumače preko prijevoda tekstova i slika koje Biljana Tutorov projecira. Tu publika koja ne govori naš jezik može dovoljno dobiti informacija o sadržaju pjesama da ih to ne smeta što ih ne razumiju, a opet mogu se istovremeno prepustiti da dođe do njih informacija preko boje glasa, preko emocije, atmosfere...i to je sasvim dovoljno.

- Postoji li što se tiče publike razlika kad sviraš za naše napolju ili kad si u Hrvatskoj, Srbiji...?

Rundek: Publika koja je vani je dio korpusa istog tipa kao publika koja je ovdje. Neke bitne razlike nema, osim što je ova vani nostalgičnija jer nisu kući.

- Si gledao dokumentarni film "Sretno dijete" Saše Mirkovića? Koliko vjerno predstavlja dešavanja na zagrebačkoj novovalnoj sceni?

Rundek: To je prikazano iz vrlo osobnog kuta mladića koji je tad imao 16 godina i sigurno nije čitao neke sadržaje, koje čovjek u tim godinama i ne moze očitati. Meni se taj film svidio, mislim da je dinamičan i skupio je dosta arhivskog materijala kojeg je meni bilo drago vidjeti. To je interpretacija tog vremena koja se ne može smatrati objektivnom, ali je zanimljiva da se vidi, s obzirom da je jedini koji si je dao toliko truda.

- Tolika količina arhivskog matrijala i meni je bila otkrovenje. Koliko ima sačuvanog materijala iz vremena Haustora, nekih koncerata i slično?

Rundek: Nisam ni je znao, isto sam se iznenadio, a mislim da je to skoro sve što je on našao. Ipak nije malo. Na koncertima sviram dio stvari koje je i Haustor. Diskografski nisam mislio obrađivat ponovo neke stvari Haustora. Mislim da su snimljene dobro i nema potrebe da se interpretiraju na novim albumima, osim na lajvovima. Tih stvari Haustora ima na lajvu koji se zove "Zagrebačka magla", a mi ćemo snimati i ovu turneju "Svitanja" po Beogradu, pa to možda opet proizvede jedan lajv album.




- U najavi turneje rekao si da se publika u Srbiji razlikuje od drugih po načinu na koji prihvata tvoju muziku. Možeš malo razjasniti?

Rundek: Nije to toliko stvar same publike, koliko i do toga da je upućena na drugi način. Sigurno da publike u Austriji ili Češkoj koje imaju puno bogatiju tradiciju klasične muzike i konstantnu prisutnost džeza, da se uzgaja jedno malo analitičnije i preciznije slušanje muzičkih vrijednosti. Za razliku od naše publike koja je više odgajana na popularnoj muzici i pjesmama, koja je više orjentirana ka tekstu. Tako da mi je užitak pjevati za jedne i druge. Za Austrijance i Čehe zato što znam da će obratiti više pažnje na to kako sviram gitaru ili Izabel violinu. A opet sa ovom publikom se dijeli jedan širi prostor duha.

- Imajući u vidu internet koliko ima smisla i dalje snimati albume?

Rundek: Promisliću o tome. Očito je da se album kao cjelina sve manje drži skupa. Ljudi sve više koriste pojedine pjesme pa ih kompiliraju sami.

- Koliko će to uticati na stvaranje nove muzike?

Rundek: To je jednostavno dato u odnosu na formu, ne mora bitno ni poboljšati ni pogoršati sadržaj. Prije longplejeva su uglavnom bili singlovi. Ne utiče nužno to na sadržaj. Album je veća forma koja zahtijeva produženu pažnju, ali je često sastavljan od manjih komada. Konceptualni albumi nisu tako česti. Albumi su kompilacija novih radova.

- Poslije nemira u Francuskoj, si razmišljao se vratit' u Zagreb?

Rundek (sa osmijehom): Ne. Proživio sam puno gorih stvari da bi me to moglo otjerat'.

- Jesu nemiri tamo neka značajna novina?

Rundek: Novina je da postoji tu jedna napetost koja će sigurno rasti. Imigracije sve više ima, a domoroci se opet, to je u ljudskoj prirodi, bune. Sad ih guraju u geta, pa se ovi u tim getima pobune. Čovjek uvijek nađe dobar razlog za sukob, pogotovo kad nema dobrih vođa.

- Osjećaš se domaćim u Parizu?

Rundek: Pa relativno domaćim. Nisam se ja baš niti upleo naročitu u lokalnu scenu, niti me pretjerano zanima njihova politika. Ali svijet je u previranju tako da ni Francuska nije što je nekad bila. Za mene je Pariz dobro mjesto jer je stvarno jako lijep grad. U njemu se može još uvijek sresti zanimljivh ljudi. Sve što je zanimljivo na svijetskoj sceni doći će u Pariz. Ali meni je prije svega važno što većina "čip flajt" kompanija tamo slijeće, pa mi dođe kao neka baza iz koje mogu brzo, lako i ne preskupo preći u neku evropsku zemlju i šire.


Нема коментара: