Delču sam upoznao sasvim nenadano, sredinom decembra 2008. godine u prostorijama koncertne agencije Long plej u Beogradu, čiji sam spoljni saradnik postao samo par mjeseci ranije. Delča se pojavio kako bi šefu Long pleja i nekada klavijaturisti i glavnom pjesmotvorcu U škripcu Zoranu Vuloviću-Vuletu pokazao tek odštampan novi CD album naslovljen "Delča a i U Škripcu - Jubilarnih 20 i nešto godina".
Album koji je trebao izaći tih dana sadržavao je pjesme snimljene na Delčinom koncertu iz marta 2007. u Domu omladine Beograda, gdje mu se na pozornici u izvođenju starih hitova pridružila većina članova U škripcu, prvi put od razlaza 1991. godine. Delča je prosto isijavao od ponosa i zadovoljstva zbog svog albuma sa "a i U škripcu", i raspoloženo mi je dao izjavu kao novinaru agencije Beta:
"Ovo nije povratnički album grupe U škripcu, jer ona odavno ne postoji, već se zove 'Delča, a i U škripcu'. Na svojim koncertima izvodim pesme U škripcu i ovde sam uspeo da pozovem većinu članova grupe da dođu i odsviraju svako u ponekoj pesmi. Preslušao sam snimak i shvatio da je zaista glupo da se ne objavi, jer su tu pesme koje su nekad nešto značile, a klinci su ih danas zaboravili. Neke pesme na albumu su onakve kakve su bile, a neke zvuče drugačije, jer su pesme same shvatile da je ovo neko drugo vreme. Mislim da se bend neće ponovo okupljati. Nostalgiju mnogo ne prihvatam kao bitno osećanje, ali ljudi vole da se osećaju nostalgično i glupo je to propustiti. Želim pevati te pesme sa svojom ekipom u kojoj je ionako njih pola iz U škripcu, što već nešto znači".
Sa Delčom sam ponovo razgovarao tek u avgustu 2010. godine kada je trebao preko Long pleja učestvovati na tradicionalnoj muzičko-turističkoj manifestaciji Velikogospojinski dani. Umjesto prvobitnog telefonskog razgovora samo o nastupu u Novom Bečeju, uspijelo mi je da privolim Delčića da nekoliko minuta posvetimo U škripcu i beogradskom novom valu čija se zajednička 30. godišnjica navršavala. Većinu razgovora sam objavio na blogu pod naslovom "U škripcu - I nakon 30 godina", ali tada na istom mjestu nisam iskoristio jedan dio Delčine priče o namjerama da do kraja 2010. objavi dvije nove pjesme:
"Radi se na nečem novom. Stalno. Sad, kad će to novo da se pojavi, kako, u kom obliku to je pitanje. Ideja mi je bila pre dva-tri meseca da do kraja godine uradim dve pesme nove. Mislim da će jedna biti na engleskom prvi put u mojoj karijeri. Mislim da nisam loš. Nisam to želeo da radim na engleskom misleći da moj izgovor baš nije dobar, međutim ukapirao sam da mnogo bolje zvuči od većine naših koji pevaju na engleskom. Sasvim je kul i vrlo sam zadovoljan. Malo sam (jezik) trenirao, bio sam u Americi jedno mesec i po dana, i ukapirao sam da i tamo mogu da prođem okej. To je jedna proba. Napravio sam baš pesmu na engleskom od početka do kraja i videću kako funkcioniše. To bi trebalo da se pojavi krajem godine".
Od kako radim sa Long plejom bezuspješno sam više puta pokušavo srediti razgovor o prošlosti U škripcu sa Vuletom, ili sa njim i ostalim članovima sastava. Svijest da blisko sarađujem sa njim i da nam takav razgovor jednostavno ne može pobijeći jednog lijepog dana, kad se svi oslobodimo prečih svakodnevnih obaveza, jedino je razumno objašnjenje zašto do njega do sada nije došlo.
Međutim, posljednjih mjeseci Vule je postao taj koji me iznenada počeo nagovarati da za svoj blog razgovaram o U škripcu i to upravo sa Delčom. Rekao mi je da bi mu to sigurno godilo. Da je ozbiljno bolestan. Drugom prilikom reče da je Delča teško bolestan. Bez drugih pojedinosti. Nažalost, iz ovih šturih riječi nisam naslutio koliko je Delčino zdravlje bilo narušeno. Po prirodi, vijestima o bolestima drugih ljudi uvijek prilazim sa nepopravljivom nadom da se sve mora dobro završiti. I da ima vremena. Tako su prišli mjeseci, a ja zakopan poslovima u Beti i Long pleju, zbog kojih sam smanjio i rad na blogu, Delču nisam nazvao.
Iznenada posljednjih nedelja javila mi se misao da bi sada usred ljeta kada se smanjuje broj obaveza na oba bojišta, u Long pleju i Beti, mogao konačno porazgovarati sa Delčom. Pomislih kako ne bi bilo loše prvo pitati Vuleta kako je Delča, da li je raspoložen za moja pitanja. U petak smo se čuli telefonom oko nekih tekućih poslova u Long pleju, i po običaju zaboravih ga pitati za Delču. Nema veze, mišljah, nazvaću Vuleta u ponedeljak.
Umjesto toga, u ponedeljak je Vule nazvao mene. Teškim i slomljenim glasom je samo izustio: "Umro je Delča..."
Na komemoraciji u sredu u DOB-u Vule je između ostalog rekao da će uz pomoć i odoborenje njegove porodice pokušati da napravi malu fonadaciju koja bi bila "pomoć svima koji su hrabri i koji se bore protiv leukemije", i da Long plej napravi "makar jednom godišnje koncert za Delču".
"Pre deset dana dobio sam od njega mejl. Poslao mi je novu pesmu. Zove se 'Sve je okej'. Pitao sam ga šta da radimo? 'Šta god hoćeš'. 'Ajde da napravimo neki spot, pa da ga pustimo'", reče Vule.
Delča je sa Škripcom snimio zanimljiv eksperimentalni novovalni prvenac "Godine ljubavi" (1982), usljedio je odlični, rasplesani i skoro novoromantičarski drugi album "O je!" (1983) i po mom skromnom mišljenju malo remek djelo jugoslovenske pop muzike - mini album "Nove godine" (1983). Zanemarljiv elektro pop "Budimo zajedno" (1985) nagovijestio je kraj Škripca, ali je beogradski sastav ponovo sa Delčom načelu zasjao sa povratničkim "Izgleda da mi smo sami" (1990). I to je bilo to od Škripca.
Poslije brojnih multimedijalnih pothvata i nekoliko samostalnih albuma, Delča se vratio Škripcu sa "Jubilarnih 20 i nešto godina". Imao sam priliku da kao novinar ispratim pojavljivanje tog albuma, kako će se ispostaviti Delčinog posljednjeg diskografskog izdanja za života, i da saznam za postojanje dve nove pjesme, koje se do kraja godine, kako je Delča priželjkivao, ipak nisu pojavile.
Međutim, promaklo mi je nešto kud i kamo bitnije. Da kroz temeljniji razgovor bolje upoznam zanimljivu ličnost koja ima svoje itekako bitno mjesto u povijesti jugoslovenskog i srpskog rokenrola...Dozvolio sam da mi prolazna svakodnevica bude bitnija od toga. Žao mi je.
Aleksandar Arežina
Međutim, promaklo mi je nešto kud i kamo bitnije. Da kroz temeljniji razgovor bolje upoznam zanimljivu ličnost koja ima svoje itekako bitno mjesto u povijesti jugoslovenskog i srpskog rokenrola...Dozvolio sam da mi prolazna svakodnevica bude bitnija od toga. Žao mi je.
Aleksandar Arežina
Коментари