Пређи на главни садржај

Igra staklenih perli - Na našim svirkama se puno duvalo



Igra staklenih perli pojavila se krajem sedamdesetih kao jedna od najzanimljivijih progrok skupina Jugoslavije i ovog dijela Evrope. Poslije samo dva albuma, ne uspijevši se prilagoditi narastajućem novom valu, beogradskipsihodeličari/spejsrokeri su samougasli i otplovili u nezasluženi, ali ipak privremeni zaborav…

Nazvana po djelu njemačkog pisca Hermana Hesea "Igra staklenih perli", beogradska skupina je od osnivanja 1976. godine u maloj Sali Studentskog kulturnog centra nizom mahom besplatnih koncerata okupljala zaljubljenike u psihodeliju i spejs rok, ugledavši se na Pink Flojd (Floyd), Ken (Can) i Tenedžerin drim (Tangerine Dream). Perkusionista Predrag Vuković, gitarista Vojkan Rakić, basista Draško Nikodijević, klavijaturista Zoran Lakić-Švaba i bubnjar Dragan Šoć izvodili su "muziku toka svesti", prožetu misticizmom, ezoterijom i haluciogenim iskustvima. Objavili su za PGP RTB dva malotiražna albuma "Igra staklenih perli" (1979) i "Vrt svetlosti" (1980) (na drugom je Nikodijevića zamjenio basista Slobodan Trbojević). Iako prilično zanemarena kod kuće, ISP je tokom godina u inostranstvu stekla priličan broj poštovalaca među ljubiteljima prog roka, posebno od kako je početkom devedesetih njemački Kalemegdan disk reizdao na vinilu oba albuma, kao i ploče raritetnih koncertnih i neobjavljenih snimaka “Soft Explosion”, “Inner Flow” i “Drives”. Konačno, matična kuća PGP RTS je 2007. godine na jednom CD-u nazvanom "Igra svetlosti" reizdala oba albuma ISP. Iste godine to je učinio i američki Second Harvest, koji je uz studijske albume na dva CD-a, ponudio kao dodatak “Soft Explosion” I “Inner Flow”.

"Toliko sam nestrpljivo čekao da se to desi, da kada jeste, ne mogu da opišem koliku sam osetio radost. Kada vidim danas koliko u svetu ljudi sluša ISP znam da je sve vredelo truda", rekao mi je Rakić.

Povod za susret sa dvojicom članova ISP Rakićem i Vukovićem u martu 2009. bilo je 30 godina od izlaska prvenca, kao i najava da bi se ISP mogla uskoro oglasiti sa nekim novim stvarima.

"ISP postoji u smislu da se izvorni članovi nalaze povremeno i rade nešto, ali ne kao stalni projekat. Problem je što dva člana nisu u Srbiji, već u Mičigenu i Grčkoj. Tako da oko nastupa za sada ne znam, ali mogu se očekivati u dogledno vreme neki snimci, album...Unazad dve godine već imamo obrade starih stvari i neke nove", rekao je tada Vuković. (do maja 2010. nažalost ISP nije oglašavala sa nekim novostima).

Rakić i Vuković su rado pristali na razgovor, uz jedini uslov da to bude u njihovoj staroj kući SKC-u. Dok smo sjedili u kafeu pred ulazom u veliku dvoranu, iz nje je pokuljalo more sitne dječice (vrtić ili prvi razredi), koja su tu očigledno imala nekakvu priredbu sa ukrasima i kostimima. Dok je vriska i cika sitneži uz živčane glasove vaspitačica/učiteljica odjekivala sa susjednih stolova, nas trojica smo pokušavali razgovarati o povijesti ISP, u neočekivano prilično "psihodeličnom" okruženju.

- Pošto se ove godine navršava 30 godina od kako je PGP objavio vaš prvi album "Igra staklenih perli" (1979), ne bi bilo loše da se vratimo na početak i prisjetite se kako je to krenulo.

Vuković: Nemam pojam kako je to išlo, jer se periodu pre albuma samo jurilo i više smo se vozili na talasu koji je išao, nego što smo smišljeno radili.

Rakić: Imali smo neku maglovitu ideju šta hoćemo. Počeli smo 1976. godine i dosta brzo se desio album. Nismo ni jurili album. On se slučajno desio.

Vuković: To je za nas bilo u oblasti fantastike. Posle nekoliko svirki su nas zvali iz televizije Beograd da nastupimo u tadašnjem "Nedeljnom popodnevu", koje je bilo papazjanija svega i svačega. To je bilo 1978. godine.

Rakić: Neko je doveo Stanka Crnobrnju na našu svirku u donjoj sali SKC-a. Nama je SKC bio nekako magična kuća za sviranje i voleli smo ovde da sviramo, baš u donjoj sali. Imala je neku atmosferu. Stanku se to mnogo dopalo i doveo nas je u "Nedeljno popodne" da nastupimo. Nismo hteli na plejbek da sviramo nego smo insistirali da uživo odsviramo, što je njima bilo van pameti, ali smo to odradili. Tražili smo i dim da nam puste, što je u ono vreme bilo "piromanija, e to ne može", ali smo izgurali i to. Svirku smo dosta profesionalno odradili i Mića Marković, on je tada valjda bio direktor PGP-a, video je to i pitao: "Momci imate li vi još takve muzike, hoćete da snimite album?"


- Postoji li sačuvan snimak tog nastupa?

Vuković: Čuo sam da je neko video na nekom partiju taj film.

Rakić: Čuo sam da je Bora Čorba to doneo.

Vuković: Ako neko ima snimak, ja ne znam. Emisija je išla uživo, imali su neki dokumentarac o Denikenu, pa su to povezali. Dunja Lango je bila voditelj i bilo je važno da je dva puta pre i posle (nastupa) rekla da smo mi domaći bend.

Rakić: U ono vreme ta vrsta svirke je bila dosta čudna ljudima. Rekli smo "ajde da nastupimo", ali nismo očekivali uopšte takvu reakciju, jer su se čak i ljudi na televiziji okupili oko nas i dobili smo od njih podršku. To nam je značilo puno u tom trenutku.

Vuković: Neki ljudi su posle tog živog nastupa shvatili da mi to zaista sviramo, jer je bilo posle prvih naših svirki ovde dole u SKC-u prozivki "jao, vi puštate to sa trake", jer smo imali trake sa kojih su recimo puštani avioni. Dolazi zvuk ali se ne vidi odakle. Kada se ISP pojavila uživo na tv-u videli su da to jeste SVIRKA. Jednom kad je stvar krenula sve je brzo išlo. Ploča je dosta brzo snimana. U to doba su (u Jugoslaviji) počeli da izdaju više licencnih albuma, tada su izdali Pink Flojd i to se dobro prodalo i mislim da su tu videli vezu sa nama.

Rakić: Leto je bilo negde avgust. Parcijalno smo nešto snimali. Goran Bregović je nešto dolazio, a pošto je ipak bio firma, morali smo da prekidamo naše snimanje za koji dan i sve je nešto parcijalno snimano, ne u cugu. Bili smo u (PGP-vom) 24-kanalnom studiju, tek su ga bili postavili...


Vuković: U studiju nismo bili puno. U vr' glave nedelju dana.

Rakić: Ma ne, više. Mesec dana smo mi bili u studiju. Ti si zaboravio...

Vuković:...Ne računam pauze. Efektivno nedelju dana u studiju.

- Snimanje mora da je bilo frustrirajuće iskustvo?

Vuković: Jeste, bilo je. Recimo dve stvari su nestale. To je izbrisano.

- Namjerno?

Rakić: Mi mislimo da jeste!

Vuković: Jedna je bila "Segment G", potpuno rasplinuta stvar, ali za album smo snimili verziju od tri minuta. Ima melodiju i sve, ali je ambijentalna stvar u maniru recimo ranog Brian Enoa. Producentu Aci Pilipenko uopšte nije bilo jasno šta je to! Druga je bila "Return To Lizard Square" (Povratak na gušterov trg). Nije bila baš ista kao "Lizard's Square" (Gušterov trg) pošto je imala još jednu melodiju, ali njima (PGP) nije bilo jasno "zašto dva puta ide ista stvar na ploči?" Pitali smo gde je to. "Jao, to je izbrisano".

Rakić: Samo je to rečeno "izbrisano" i gotovo.

Vuković: Moguće da je slučajno, ali ja se ne bih kladio.

- Zanimljivo je da ste sa "Lizard's Square" i "Pečurka" bili među prvima koji su pisali svoje pjesme na engleskom jeziku.

Vuković: "Lizard's Square" je na engleskom zato što je Draško počeo da peva nešto na engleskom i onda se iskristalisala stvar. Njemu je to značilo tako, i tako je ostalo. Nije ništa rađeno specijalno namerno na engleskom ili srpskom. Nema nijedne stvari koja je nečija, sve zajedno je rađeno.

Rakić: U startu smo imali ideju da ne pucamo samo na publiku ovde, nego smo svetski gledali. Želeli smo da sviramo u Amsterdamu, Berlinu...

- Pretpostavljam da ima dosta skrivenih značenja u pjesamama sa prvog albuma...

Vuković: ...ima skrivenih značenja ali nije fora da ih objašnjavam. "Lizard's Square" se izvorno u stvari odnosi na "gušterisanje" u Dubrovniku. Draško je po tome počeo da pravi tekst. Visenje u Dubrovniku i ležanje na plazi, na trgu, pa je to nadgradio u još neka značenja, koja je slušalac dobrodošao da sam isčitava.

- Kako je zapravo ploča trebala da zvuči, imajući u vidu to čuveno brisanje dve pjesme, koje ju je smanjilo na 28 minuta?

Vuković: Prva ploča je trebalo da bude program koji smo svirali uživo, ali su onda stvari nešto pretumbane jer fale one dve. Da ne fale trajala bi oko 36 minuta što je već pristojno vreme. Kad je program pravljen uvek je bio kontinuiran i tražili smo to na albumu više puta. Naganjali smo se onoliko i PGP je rekao "apsolutno ne dolazi u obzir".

Rakić: Na koncertima nismo imali pauze između stvari. To se sve pretapalo i tako smo hteli na albumu da bude. Međutim oni su insistirali na pauzama između stvari i oni (PGP) su ih i stavili.

Vuković: Zalepi "Solarni modus" i "Putovanje u plavo" bez pauze i videćeš da idu jedna u drugu. Pravi red je bio "Lizard's Square", "Pečurka", "Solarni modus", "Putovanje u plavo", pa dugačak spejs, onako potpuno razliven "Segment G", pa "Return to Lizard's Square", pa "Majestetski kraj".

- Jeste li imali odgovarajućeg producenta?

Vuković: Pa u stvari ne. Pilipenko je bio PGP-ov producent zadužen da to odradi. U nekim više tehničkim aspektima nama je pomogao. Neke druge aspekte naše svirke nije shvatao i tu smo se stalno vukli tamo-amo i preganjali. S druge strane čovek jeste ukapirao neke stvari i pomogao nam oko tehničkih aspekata kako se snima ploča. Bilo je puno čisto sviračkih brlja, dok on nije rekao "ej, ne valja". Bio je snimatelj Tahir Durkalić koji je radio svoj posao i nije se mešao u kreativni deo posla.

- Poslije ovoliko vremena koliko ste zadovoljni kako je ispao album?

Vuković: Toliko je vremena prošlo i toliko je slušan kao takav da je meni jako teško da sad kažem... to je jednostavno ispalo tako. Uživo kasnije nismo insistirali da stvari budu kao na ploči. Neke stvari su dobile definitivniji oblik tek kad smo ih snimili. Neki delovi su nastali zbog njihovog mesta u celokupnom programu. Ima dve vrste stvari, one nastale sviranjem pa su se nadogradile i one nastale komponovanjem. "Putovanje" je očigledno nastalo niodčega pa je dodano ovo i ono, dok su "Solarni modus" Švaba i on (Rakić) zajedno komponovali. Ta stvar krene i ide negde kao putovanje, od ove do one tačke. Ima par stanica kroz koje će sigurno da prođe, ali kako i koliko dugo...

- Jeste li tada definisali svoju muziku kao muziku toka svijesti?

Vuković: To sam upotrebio dosta kasnije. Krenuli smo da sviramo nešto što se nama dopada za našu dušu. Bukvalno smo danima na podu sobe pili čajeve i svirali satima bez prestanka. Sve više smo se uguravali u psihodelični fazon i spejs rok. Uvek smo imali te spejs stvari ili delove bez ritma, zvuk koji plovi. Uglavnom se koristio izraz psihodelija ali smo izbegavali taj termin jer je određenim krugovima zvučao kao drogeraška muzika. Ne pali me da imam tu asocijaciju. Muzike toka svesti ima jako puno kod Ken, a u muzičkom i idejnom smislu smo se jako inspirisali time, naravno i ranim Flojdima, Tendžerin drim...


- Dobro koliko je bilo droge oko vas. Već pomen pjesme "Pečurka" vuče na neke stvari...

Rakić: To je bilo konkretno iskustvo sa pečurkama. Jeste tekst od Ken ali je naše iskustvo sa pečurkama. Probali smo pečurke.

Vuković: To čak i nije obrada nego je opet tema na koju je upotrebljen njihov tekst, pa je napravljena stvar. Nemam ništa protiv da se kaže da je obrada, ali nije. Na našim svirkama se puno duvalo. Bilo je svirki gde mislim da je cela publika bila na nečemo. Bio je neki koncert u Šumicama gde je bio neki esid koga je bilo svuda po gradu. Rekao bih da je dve trećine publike bilo na tome. Šta smo svirali tamo nemam pojma. Moguće da su te svirke bile najbolje, kad u toku svirke mozes da se odvojiš od sebe i kao sa strane možeš da gledaš šta se dešava.

- Da li ste imali bilo kakvih problema sa policijom?

Rakić: Nismo imali te vrste problema, a i sa svojim porodicama smo dobro stajali.

Vuković: Nije bilo nikakvih sranja. Da je bilo nekih frka onda bi ih bilo.

- Koliko su na vašu muziku uticali misticizam ili ezoterija?

Vuković: Ima toga, međutim uvek smo voleli da to bude više u pozadini da ne guramo slušaocima na nos ni jin-jang ni hinduizam, nego da leprša u pozadini. Pa ako slušaocima to okine nešto super, ako ne opet super.

- Čini mi se da ima i malih naznaka nekih čudnih etno zvukova našeg podneblja.

Vuković: Udaraljkama sam davao neki takav prizvuk, a posebno je Švaba imao tendenciju da odsvira neke folklorne motive. Na albumu "Drives" ima gde Švaba svira "Kuje Mujo konja po mesecu", ali ga toliko drugačije svira, valjda pet puta sporije. Znao sam da pitam ljude "ajd pogodi koja je ova stvar". Ima i klasičnih motiva, Hendriksa...

- Kad ste objavili album je li bilo nekih para od toga? Znam da ste u SKC-u radili uglavnom besplatne koncerte. To znači da vas nije zanimalo da budete komercijalan sastav?

Vuković: Pokušavali smo. Dobili smo nešto od prve ploče ali to nisu bile neke pare i dosta su kasnile. Gde god smo svirali odziv publike je bio dobar, posebno u SKC-u. Bilo je lomova, popucala su dole vrata zato što je uvek dolazilo više ljudi, pa smo morali da sviramo dve ili tri svirke uzastopno.

Rakić: Insistirali smo na sali dole, a oni (SKC) su hteli da sviramo u gornjoj. Mi smo se strašno vezali za onu dole. Toliko je publike bilo da nije mogla da stane i ljudi su provaljivali vrata da bi nas mogli da nas čuju.

- Šta je bilo sa svirkama van Beograda?

Rakić: E, to je bio naš propust! Ne znam zašto se to desilo. Samo smo svirali u Zagrebu i gde još? Jako malo van Beograda.

Vuković: Zagreb, Pančevo, Obrenovac, Novi Sad...tu smo bili pregrupa Buldožerima. To mi je jako drago bilo. Dobra svirka.

- Kako je na vas uticala pojava novog vala. Da li vam je to bilo nešto strano ili ste išli ka tome?

Rakić: Jesmo išli ka tome, ali nismo mogli da nađemo vezu. Kako da pređemo u novi talas a da zadržimo magiju onog što smo do tada radili. Nismo znali kao da to upakujemo. Mladi smo bili.

Vuković: U to doba sam slušao Per Ibi (Pere Ubu), Divo (Devo), Toking heds (Talking Heads), Blondi (Blondie), Polis (Police), pa je bio neki pokušaj da se nađemo a da se ne izgubimo.

- Pretpostavljam da bi to bilo kada ste poslije drugog albuma "Vrt svetlosti" (1980) za film "Dečko koji obećava" (1981) snimili pjesmu "Vozimo se kolima subotom popodne"?

Vuković: Posle druge ploče bilo je nekih svirki ali se to nekako izuduvalo...Bila je pauza pa je sastavljena nova postava sa drugim gitaristvom Ivanom Pajevićem. Napravljeno je par svirki. Urađene su neke stare stvari u više njuvejv fazonu i neke nove stvari.

- Postoji li sačuvan snimak te pjesme?

Vuković: Filmadžije su platile da se snimi u studiju "Druga maca". Ja snimak nemam. Bila je i svirka u SKC gde smo svirali tu stvar i filmadžije su to snimile, otišle, a mi smo nastavili da sviramo. Čak smo dobili dobre kritike u Poletu kao najinteresantniju kombinaciju prelaska u njuvejv. "Vozimo se" je stvar dosta dugačka, jer posle srednjeg dela se vratimo u temu a to nema u filmu, isečeno je.

- Znam da se često pominje da je ISP posljednji koncert održala 1985. godine u Sava centru na proslavi ITD magazina. Kada ste zapravo prestali sa radom?

Vuković: Pesma u filmu "Dečko koji obećava" je naš zadnji zvaničan snimak. Možda je bio oko toga još neki koncert te postave. Pajević je takođe otišao i došlo je do pucanja između mene i Švabe, i to se samo izduvalo. U Sava centru smo se skupili samo za tu svirku.

Rakić: Bila su to lepa vremena moram to da kažem, ali nekako nikad nismo uspeli da izguramo taj naš kreativni potencijal. Uvek je nešto bilo da sprečava. Čudno.

Razgovor je objavljen u časopisu za pop kulturu Popboks: http://www.popboks.com/tekst.php?ID=7589

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.