Пређи на главни садржај

Vlada Divljan – Od novog vala do osmog marta




Nekad ključni autor kultnih Idola Vlada Divljan, ako ne diskografski, bar je svirački živnuo posljednje dve godine započevši tradiciju osmomartovskih koncerata u Beogradu. I godina u kojoj se obilježava tri desetljeća Idola i beogradskog novog vala,  nažalost ostaće po svemu sudeći bez dugonajavljivanog Divljanovog povratničkog albuma „Esperanto“.


VIS Idoli osnovani su na dan kada su održali prvu probu 1. marta 1980. godine u Beogradu. Trideset godina i nekoliko dana kasnije njihov ključni član i autor Vlada Divljan održao je sa svojom Nevladinom organizacijom drugi osmomartovski koncert u Beogradu. Prvi koncert za Dan žena Divljan je svirao 2009. godine u krcatoj velikoj dvorani rokerske Meke Doma omladine Beograda, no već za drugi bio se preselio u veći, ali i "zvaničniji" Dom sindikata. U dva razgovora vođena za novinsku agenciju Beta iz Beograda uoči oba osmomartovska koncerta Divljan je govorio ponešto o svojoj prošlosti, a to uključuje novi val, osmi mart, Idole i još ponešto. Zanimljivo je da smo oba puta pričali u Klubu svetskih putnika u Beogradu, nedaleko od Skadarlije, za istim stolom, a Divljan i moja malenkost u istim stolicama.  Kako da nije bilo godinu dana razlike…

Prvi susret krajem februara 2009. godine.

- Prvi put u karijeri sviraš koncert za 8. mart? Je l' ti to prija. Da li si pobornik proslave Dana žena?

Divljan: Sada mi to paše. Pre 10-20 godina bi mi bilo verovatno smešno, ali uvek je 8. mart zgodan za oba pristupa, i onaj iskreni i onaj malo ironični. U ono doba kada se 8. mart slavio, zapamtio sam ga kao prilično veseo dan, osim što mi je 1968. godine jedan drugar slučajno sasuo staklo u oči i završio sam u očnoj klinici deset dana. Elem, bilo je puno lepih i sretnih 8. martova, bilo je lepo vreme, donosile su se ljubičice i visibabe učiteljicama, tako da postoji to neko sećanje, a onda malo kasnije i taj odnos sa sa distancom i ironijom. Jer smešno je kad odabreš jedan dan godišnje da se posvetiš lepšem polu. Ali opet bolje ikad nego nikad. Bolje jednom nego nijednom. Eto prilike da odsviramo koncert i da se malo našalimo.

- Nekim ženama je danas 8. mart ipak preko potreban jer se dosta njih osjeća kao u tvojoj pjesmi "Ona radi u rudniku"?

Divljan: Nekad davno kad je ta pesma izašla 1988. godine onda su mi se žene žalile. Jedna u banci mi je rekla: "Kao da si o meni pisao pesmu". A sada je mislim to još drastičnije.

- Meni je zanimljivo da su Idoli pod imenom Dečaci imali javno objavljenu fotografiju za 8. mart sa porukom "Dečaci emancipuju žene".

Divljan: To je bila ideja (fotografa) Dragana Papića pred nastanak Idola. Na početku 1980. godine bilo je nekoliko akcija sa ženama. Jedna je bila da posetimo jednu nepoznatu bolesnicu. U bolnici smo joj doneli pomorandže, a druga je bila ta "emancipacija žena".

- Za to se i danas zalažeš?

Divljan: Što da ne? Zalažem se za ljudska prava. Svakako, to se tiče svih nas. Umeju žene i bez mene to da rade, ali uvek je dobro o tome pričati, pogotovo na brdovitom Balkanu.

- Iduće godine je 30. godišnjica osnivanja Idola. Planiraš li možda da odradite neko okupljanje ili možda nešto simbolično?

Divljan: Ne. Ne vidim svrhu toga…Već dugo nismo u kontaktu. OK je što se mene lično tiče, nema tu nikakave zle krvi. Desilo se nešto, ima puno stvari u kojima nam se mišljenja razlikuju, izrasli smo u druge ljudi, suviše smo otišli u drugim pravcima...Na kraju krajeva, njih dvojica (Srđan Šaper i Nebojša Krstić) i nisu muzičari. Da jesu, sigurno bi tu bilo više razloga (za okupljanje). Ne kažem to kao nešto loše, jednostavno je tako. No ko zna šta još može da se desi?

- Sloviš kao jedan od najboljih srpskih pop autora, to su mnogi rekli, a s druge strane tvoj samostalni diskografski učinak nije baš bio toliki. Od "Tajnog života A.P. Šandorova" (1988) do "Svih laži sveta" (2000) se čekalo 12-13 godina...

Divljan: Izbacio sam instrumentalnu ploču “Die Tonzentrale” 2003. godine. To me sada zanima. Pisao sam pesme u ono doba kada sam imao više razloga i više mi se radilo. Mnogo sam više želeo da budem pop ili rok zvezda, čitava priča me mnogo više privlačila. Sada me ovo drugo više privlači. Imam malu decu i sve ostalo što se dešavalo me odvelo u drugom pravcu. Recimo “Sve laži sveta” je ploča koja bi u normalnim uslovima izlašla 1992-93. godine. Bila bi slična ploča, većinu pesama sam već tada imao. Odlazak u Australiju me potpuno usmerio u drugom pravcu, što sam i priželjkivao. Filmska muzika me zanimala i tamo sam imao priliku da se tome posvetim. To me svakako prekinulo u pisanju pesama. Drugačije je, promene se uslovi, sredina...Nisam nikada imao neku posebnu inspiraciju da pišem na engleskom iako sam ga relativno dobro znao i onda to gurneš u neki drugi plan. Što ređe radiš neke stvari, ređe ti se rade. Sada se nekako lakše izražavam instrumentalno. To ne znači da se relativno skoro neće nešto pojaviti, ali ostavljam sebi slobodu da radim šta mi padne na pamet, a ne šta bi ostali ljudi hteli da čuju.

- Dešava li ti se često da slušaš svoje stare ploče ili to uopšte ne radiš?

Divljan: Ja sam prilično neuredan čovek nemam nijedan svoj CD. Sve teme koje sam radio su mi razbacane po kontinentima. Imam i dalje u Australiji neke stvari koje mi stoje...Ponekad poslušam nešto kao prošle, pretprošle godine kada je Kroacija rekords (Croatia Records 2007) izdao sabrana dela Idola, pa sam onda preslušavao to da čujem kako je remasterizovano.

- I kako ti se čine rani radovi?

Divljan: Kako kad. Zavisi kako sam raspoložen. Nekad me nervira neka greška. Što sam onda onaj falš otpevao?

- Na šta si najviše ponosan?

Divljan: Što sam živ! Verovatno ipak na “Odbranu i poslednje dane”(1982), mada i mini LP (1981) mi je draga ploča... Najmanje sam ponosan na “Čokoladu”(1983), pošto je najviše izmakla kontroli i postala premekana. “Toncentrala” mi je draga ploča, to sam napravio super!

- Postoji li arhiva nekih neobjavljenih snimaka Idola?

Divljan: Ja sam neuredan, imao sam gomilu, i najviše mi je žao što sam imao snimke muzike za film “Šest dana juna”, još pola sata sigurno nekih zanimljivih tema, a to sam uspeo da zagubim seleći se s jednog kontinenta na drugi. Bilo je još nekih snimaka ali što se tiče Idola nema tu nešto Bog zna šta...


- Negdje sam pročitao da je "Čokolada" trebala biti dvostruki album...

Divljan: Trebala je biti dvostruki mini LP, jer bi bitno bolje zvučao nego jedna LP ploča. Mini LP je velika ploča snimana na 45 (obrtaja) i bio je dublji zapis i jednostavno je ploča zvučala ubedljivije. Hteli smo to kao neki marketinški štos i trebalo je da se zove “U gradu bez sna”...

- Pjesma "Vetar i zastave" sa tog albuma zapravo mi zvuči kao neki ostatak sa "Odbrane..."

Divljan: Ne, to je moja pesma u kojoj se Šaper nadovezao. Nastala je na probi (za album “Čokolada”).

- "Više nisam tu" sa tvog samostalnog albuma "Tajni život..." opet jako zvuči "idolski".

Divljan: Da, ali je nastala posle Idola. To je jedna pesma kojom recimo nisam zadovoljan. Ta me pesma iritira, nisam srećna njom, jer kada sam je napisao nisam bio zaljubljen, a trudio sam se da se zaljubim. Imam problem da volim da radim po narudžbini za film itd, ali sam sa sobom ne radim po zadatku. I zato kad probam da radim to mi je nekako ono...To je jedna od pesama koja mi je nekako neuverljiva. Znam šta sam hteo, ali nisam izgurao do kraja.

- Ne bih se složio.

Divljan: Dobro. Hvala, drago mi.



- Sad ti se prateći sastav zove Nevladina organizacija, umjesto Old Stars. Zašto?

Divljan: Neko menja članove, a ja imena. Bitne su promene i dinamika. U momentu kad je otišao (Srđan Gojković) Gile iz benda jer se Električni orgazam aktivirao ozbiljnije, nekako bi bilo glupo da zadržim staro ime. Old Stars je dobrim delom zbog Gileta imao razoga da se tako zove, a opet NVO...To je zapravo (rok novinar) Dragan Kremer predložio, a nadovezao se na štosove našeg drugara, pokojnog nažalost, Branka Vukojevića, urednika Džuboksa, koji je vazda prevodio moje ime kao Wild Goverment (obostrani smijeh). Sad smo došli do NVO jer poslednjih 10-15 i više godina su aktuelne NVO, uglavnom omražene u dobrom delu naroda. A i bend je takav da svako ima svoju priču van NVO, bilo da je neko u filharmoniji ili Zoni B.


-->
Drugi susret krajem februara 2010. godine.

- Ove godine se navršava tri desetljeća beogradskog novog vala. Ključna trojka VIS Idoli, Električni orgazam i Šarlo akrobata kreću 1980. godine. Kako se osjećaš 30 godina poslije?

Divljan: Moram da priznam da me iznenadio taj podatak. Pročitao sam nešto o tome negde i tek tada sam se setio da je 30 godina...puno se godišnjica obeležava tako da sam to potpuno smeo s uma. Možda sad na koncertu u Domu sindikata izvedemo neke od prvih pesama koje su snimili Idoli kao “Pomoć, pomoć”? (najavu je Divljan ispunio odsviravši je u nizu ranih pjesama Idola) Imao sam deset godina kada sam napisao: “Pomoć pomoć, pomoć ljudi, pomoć tražim ja, šta ću ljudi sad da radim ja, žena mi se dere, brzo lekara, kuku meni umreće, šta ću onda ja?" (obostrani smijeh)

- Baš je osmomartovski tekst...

Divljan: Da! (obostrani smijeh). Pravi osmomartovski. Ima jednu tamniju stranu, ali briga za žene je i tada bila na prvom mestu (obostrani smijeh).

- Koliko znam prvi nastup Idola bio je u junu 1980. godine na zajedničkom koncertu sa Šarlom, Orgazmom i još nekima u Studentskom kulturnom centru.

Divljan: Najsmešnije je bilo to što je to bio zvanično koncert benda Vruć vetar, koji su nešto muljali sa narodnjacima. Imali su love i mislim da je tu bio muž Zorice Brunclik (Miroljub Aranđelović Kemiš). Onda su ovi iz uprave SKC-a, Moma Rajin i Nebojša Pajkić, rekli: “dobro možete da imate koncert pod uslovom da imate osam ili devet predgrupa!”, i oni su pristali (obostrani smijeh). Nama je već bio izašao singl “Pomoć pomoć/Retko te viđam sa devojkama” (časopis Vidici 1980) i već se to pročulo. Sala je bila dupke puna. Kad su završile “predgrupe” i kad se pojavio Vruć vetar, onda su svi izašli (obostrani smijeh).

- Šta ste svirali?

Divljan: Uh, teško pitanje...Svirali smo “Pomoć, pomoć”, “Plastiku”, “Malenu”...mislim da smo imali “Maljčike” ali bez teksta. Nešto smo improvizovali i mumljali. Da li je bila “Schwule Uber Europa”?...Ne to je bilo malo kasnije na jesen...Nije nemoguće da je bila “Amerika” i “Retko te viđam sa devojkama”.

- Kako sad gledaš na ono što si uradio sa Idolima i na čitav taj novovalni fenomen?

Divljan: Gledam kao na nešto što je bilo pre 30 godina, a zanimljivo da se ta muzika još uvek sluša bez prekida. Dan danas je znaju i klinci, pevaju stvari na koncertima, obrađuju se pesme. Žive su. Pamtim to kako jedan fenomanalan period. Imali smo sreće da budemo u pravo vreme na pravom mestu. Bilo je dosta srećnije i optimističnije vreme. Da mi je neko u to doba govorio da ću hvaliti kulturnu politiku ondašnjeg establismenta, ja bih mu se podsmehnuo.

- U Zagrebu si prije dve godine bio nastupao na nostalgičarskom koncertu “Sedmorica veličanstvenih: 30 godina kasnije”, objavljenom (2009) i na CD-u, sa Orgazmom, Darkom Rundekom, Filmom, Jasenkom Hourom...Da li si raspoložen da i u Beogradu sviraš recimo na nekom takvom koncertu povodom godišnjice novog vala? Nedavno su na tribini u SKC-u spremnost da učestvuju izrazili Gile i (Dušan Kojić) Koja.

Divljan: Što da ne? Sve zavisi kako se organizuje, gde i ko na njemu učestvuje. Koja i Gile su moji dragi prijatelji sa kojima sam u kontaktu. Bilo bi mi drago da podelimo binu. Privatno nisam lud za takvim nostalgičarskim stvarima, ali ako se dese na pravi način nemam ništa protiv.

- Počeo si u Idolima, a 30 godina kasnije sviraš koncerte za Dan žena. Da li ti to izgleda kao logičan nastavak karijere?

Divljan: Danas da. Da nije bilo onoga svega što je bilo, i da dalje živom u starom sistemu, to bi bilo potpuno besmisleno. Sad imamo novi komercijalni praznik Valentinovo, neka ga slave ljudi nemam ništa protiv, ali nekako meni je mnogo draži 8. mart. Nekako je postao retro. Ne prilazim ozbiljno tom prazniku. Jedan dan da bi se kao poštovala prava žena? To je smešno. To bi trebalo svaki dan. Puno se toga promenilo, na moje veliko čuđenje mnoge stvari i na gore. Proslava 8. marta je nekako dobra prilika da se našalimo. Većini je ostao u sećanju kako neki veseli praznik koji nije bio previše povezan sa tekovinama NOB-a. Bio je onako malo slobodniji praznik. Nevladinoj organizaciji Dan žena je slava (obostrani smijeh). Mi smo stari borci za ženska prava. Da smo par vekova ranije rođeni sigurno bi bili vitezovi koji bi se borili, ako ne na konju ono na magarcu, za žensku čast (obostrani smijeh). Kad pogledaš (članove Nevladine organizacije) Zdenka Kolara i Borisa Bunjca vidiš da su to ženoljupci u onom pravom smislu (još smijeha).

- Prošlogodišnji 8. mart odsviran je u Domu omladine, a sada se seliš ipak u estradniji Dom sindikata...

Divljan: Zbog stolica. Mene stolice ne oduševljavaju preterano, više volim svirke u salama bez njih, međutim često slušam primedbe generacijskih ispisnika i starijih građana da je krajnje vreme da mogu da sednu na mojim svirkama (obostrani smijeh). Dom sindikata je moja omiljena sala u kojoj sam čuo neke od najvažnijih koncerata u životu. Taj prvi 1973. godine je, za mene koji sam još bio u osnovnoj školi, bio meni nešto potpuno fascinantno! Bio sam veliki fan Korni grupe, a Yu grupa je na tom koncertu posebno zablistala, Dragi Jelić i Bata Kostić sa zlatnim Les Polovima ... još kad su upalili strobo na “Bio jednom jedan pas” nastao je totalni delirijum. Tu sam gledao i beogradski Newport Jazz festival, Djuka Elingtona, Majlsa Dejvisa, Bi Bi Kinga, pa prve Festove... sve u svemu, ta sala je imala važno mesto u mom odrastanju.


(Kasnije sam Korneliju Kovaču pomenuo Divljanovu ljubav spram Korni grupe, na šta se stari majstor toplo osmijehnuo: “Da, da, Vlada Divljan je naš veliki poštovalac”.)

- Novi album "Esperanto" se dosta dugo najavljuje, godinama, a nikako da se pojavi.

Divljan: Tu se nisu desile neke mnogo značajne stvari. Moraću da se pobrinem da ne upadnem u snimanje Skadra na Bojani (obostrani smijeh). Prerano sam počeo da najavljujem ploču. Stvarno smo je započeli u jednom momentu, ali onda sam radio film za filmom, a s druge strane bend je ovde u Beogradu, a ja tamo u Beču. To komplikuje stvari. Sada ponovo radim neke stare pesme za Poljsku, kao "Dok dobuje kiša". "Maljčiki" i "Retko te viđam" su bili hit singlovi u Poljskoj (na albumu obrada "Yugoton" 2001). Odlična je bila verzija "Retko". Baš mi se dopada. To je možda najbolja verzija, bolja od moje! To su ozbiljni hitovi u Poljskoj.

- Što ne napraviš onda na ruskom "Maljčike"?

Divljan: Trebalo bi, ali ne mogu to sam. Treba ti neki saradnik pravi Rus koji živi tamo da se to aktualizuje. "Maljčiki" imaju potencijal hita. Bili su to u Poljskoj i ovde i mogu to biti svugde. Imaju poletan ritam umpa-cumpa.

- Da li će biti nešto od dugo najavljivanog gej narodnjaka "Zaljubljen sam u svog jarana"?

Divljan: "Jaran" je gotov. Postoji demo, jedino je interpretator problem. Ne umem to da pevam, nemam pravi narodnjački vokal, a ne želim da pravim od toga sprdnju. Idealno bi bilo da to peva pravi narodnjak gej orijentacije. To bi bio pun pogodak! Siguran sam da ih ima, ali ne bi bio loš ni bilo koji dobar pevač narodne muzike.


(Divljan je iznenadio izvevši “Jarana” uživo u Domu sindikata!)

Zvanična strana: www.vladadivljan.com
-->


Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.