Пређи на главни садржај

Azra – Balkan/A šta da radim

Legendarna Azra u oktobru 1979. godine obznanila je svoje postojanje jednom od najznačajnijih malih ploča jugoslovenskog rokenrola “Balkan/A šta da radim”. Tri desetljeća kasnije njen ćudljivi vođa Branimir Džoni Štulić i dalje tvrdoglavo ostaje u trajnom samonametnutom izgnanstvu u Nizozemskoj, ali su zato godišnjicu krajem 2009. obilježili bivši članovi, bubnjar Boris Lajner i basista Mišo Hrnjak, sa dva koncerta nostalgičarski nazvana “Pozdrav Azri” u ispunjenom Domu omladine Beograda. Lajner i povratnik u muziku Hrnjak su potom otišli čak korak dalje i snimili dvije nove pjesme, najavu prvog zajedničkog albuma.

“Na ‘Pozdrav Azri’ treba doći jer bi to mogao biti zadnji, s obzirom da Đoni stalno diže glas gnjeva protiv toga”, duhovit je bio Lajner (Leiner), kada smo se razgovarali uoči najavljenih koncerata 15. i 16. oktobra 2009. u Domu omladine.

Lajner je i ranije na sličan način pozdravljao Azru, ali ovaj je prilika bila posebna, jer je Beograd padao otprilike na 30. godišnjicu objavljivanja kultnog singla “Balkan/A šta da radim” (Suzi/Suzy). Uz to se Lajneru pridružio Hrnjak, koji je posljednji put svirao sa Azrom još davne 1982. godine na dvostrukom vinilnom albumu “Filigranski pločnici”. Hrnjak je potom otišao u vojsku, odakle se nije vratio u Štulićev sastav, već je ostavio muziku, pridružio se Jehovinim svjedocima i odselio u Mađarsku. Poslije četvrt stoljeća dobrovoljnog odsustva, Hrnjak je sve iznenadio kada je u decembru 2007. zasvirao sa starim saborcem Lajnerom na jednom od koncerata "Pozdrav Azri" u zagrebačkom klubu "Bugulu” (Boogaloo). Veće čudo od toga bilo bi jedino da je poslije toliko godina iz Nizozemske došao još i Džoni lično…

“U Domu omladine možete očekivati sve, samo ne Đonija, ha ha ha…”, nastavio je Lajner u istom duhu, “...užarenu atmosferu i dozu čistog roka i veselja. Pročešljali bumo Azrinu ostavštinu kroz tridesetak najvažnijih pjesama, u tome će nam pomoći članovi kluba neizljećivih Azroholičara”.

Dve večeri u Beogradu Azroholičari su bili Lajner, Hrnjak, gitaristi Žan Jakopač i Miljan Bakić, te pjevači, bivši Prljavog kazališta Davorin Bogović, zagrebačkog sastava Korto Domagoj Vorberger i novosadskog Branimira i neprijatelja Branimir Rosić. Koncerti su išli od nezgrapnih isviravanja Štulićeve pjesmarice, poput metaloidnog “Klinčeka” i neupečatljivog “Nemira i strasti”, do rijeđih nadahnutih trenutaka kao u “Ne prodajem nasmiješenog psa”, “Užas je moja furka” ili stvarno rasturačkog “Ravno do dna”.

“Osamdeset prve smo svirali ovdje Boris, ja i On...", obratio se Hrnjak prve večeri dvorani.

"Džoni!", doviknu neko.

"Da, Džoni...lijepo se vratiti ovdje. Krasno. Prekrasno!", uzvrati basista.

Meni je blagu jezu izazvalo više puta ponovljeno gromoglasno skandiranje prisutnih "Mišo, Mišo, Mišo", upućeno Hrnjaku, baš kao i na početku Azrinog sjajnog živog albuma "Ravno do dna" (1982).

Lajner i Hrnjak su krajem 2009. ušli u zagrebački studio Janka Mlinarića Trulog, kod koga su snimili i Azrin prvenac 1980. godine. Prvi dokaz obnovljene saradnje Azrine ritam sekcije bio je početkom 2010. internet i Jutjub singl “Vrela”, koju je napisao bivši bubnjar Haustora i Discipline kičme Srđan Gulić, a pomoćne glasove dao je Darko Rundek. U aprilu je stigao i drugi singl “Ftiček veli“, međimurski narodnjak u kome je gitaru svirao Azroholičar Bakić. Režiser spota bio je Lajner. Sada se čeka prvi album Lajnera i Hrnjaka.


Uoči Beograda, razmijenio sam nekoliko mejlova sa Lajnerom, koji se osvrnuo 30 godina unatrag i onda pogledao u budućnost…Ostavio sam nedirnuto kako Lajner piše Štulićev nadimak. Ima to svoju draž.

- Navršava se 30 godina prvog singla Azre. Kako s ove razdaljine gledate na taj singl, početke Azre…da li je u tom trenutku bilo nagovještaja kako će se stvari kasnije razviti?

Lajner: Kaj 30 godišnjica? Zastrašujuće he he…Ali s druge strane kratak je to period s obzirom na besmrtnost Đonijeve muzike. U to vrijeme bio sam frustrirani dekintirani student i nisam znao kaj hoću ali sam to htio odmah. A onda sam upoznal Đonija koji je to naše osjećanje jasno i glasno artikulirao u pjesmama. Fascinirala me snaga poruke, energije i melodije Štulićevih pjesama i ja sam Azri dao svoje srce bez ostatka i bez otpatka. Od tada slijedio sam Đonija gotovo deset godina. Đoni je vojničkom disciplinom vodio Azru i govorio da samo gladni trbusi daju dobre boksere, a mi smo bili itekako gladni, i svirke i žena i para…Nakon singla “Balkan” postajemo vrtoglavo popularni i gotovo preko noći osjećao sam se moćno ko na vrhu svijeta. I bio sam slijepo siguran da tu ostajemo dok nas smrt ne rastavi ha ha ha...No već nakon par godina, odlazi iz Azre Mišo, a Đoni seli u Holandiju, s idejom da pokorimo Evropu. Ja sam ga naravno u tome slijedio. No život nije bajka, pa su se i naši snovi utopili u mutnim holandskim kanalima. 

- Kakve uspomene nosite sa snimanja singla "A šta da radim/Balkan"?

Lajner: Azra je permanentno imala problem trećeg čovjeka, pa smo tako i u studio ušli bez basiste. Na snimanje je uletio pokojni (Zlatko Mikšić) Fuma iz Parnog Valjka. Iako je imao gadnu upalu uha odsvirao je to rokerski moćno. Solo gitaru je svirao (Husein Hasanefendić) Hus iz Valjka. Bio sam ošamućen od uzbuđenja i važnosti. Moja prva singl ploća, a toliko jaka da je imala dvije A strane!

- Kako je došlo do toga da vi i Hrnjak ponovo zasvirate zajedno poslije četvrt stoljeća?

Lajner: Pozornica je moj život, bubanj moj kruh, pa kad se na njoj nađem sa starim prijateljem Mišom "ništa mi više nije važno, želim samo da sviram,da se otkačim i to je sve". Mišo živi u Mađarskoj i nije se bavio glazbom. Prije godinu dana došao je do mene s gitarom i voljom za ponovni početak. S veseljem smo ponovno zasvirali, a osim “Pozdrava Azri” snimamo zajednički CD sa novim pjesmama raznih autora kao što su Arsen Dedić, Srđan Sacher i drugi.


- Pošto su dve trećine izvorne Azre sada tu, nedostaje još samo Džoni. Bespotrebno je nabrajati pozive i želje ljudi da se konačno vrati muzici, ali se to svih ovih godina nije desilo. Mislite li da još ima izgleda za to? I da Vas pozove da svirate zajedno, da li biste se odazvali?

Lajner: Đoni i ja smo proveli zajedno najluđe godine, ali smo se rastali u svađi i nismo se čuli ni vidjeli skoro 20 godina. Njegov povratak na scenu prouzročio bi ne novi val, nego cunami, ali on danas uživa u nekom drugom sportu.

Aleksandar Arežina

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.