Masimo Savić objavio je početkom godine spot "Boje", otkrivši mi da je tu pesmu na album “Sunce se ponovo rađa” (2008) stavio da pokaže kako bi danas zvučao njegov prvi sastav, za mnoge nikad prežaljeni, Dorijan Grej. Masimo je muzičar zanimljive prošlosti, posebno ako se zna da je u jednom trenutku postojala prilika da zapjeva ni manje ni više nego u Bijelom dugmetu! A za “Sunce se ponovo rađa” tvrdi da mu je najbolje otpjevani album u karijeri!
"Pjesma ‘Boje’ jedina je na albumu koja zvuči kao da je Dorijan Grej potrajao i pokazuje kako bi danas radio. Planski je tako napravljena. Pjesma je vrlo alter i otkačena", priznao je Masimo, dok smo razgovarali u decembru prošle godine u snijegom pokrivenom Beogradu, gdje je došao iz Zagreba na razgovor sa srpskim novinarima povodom svog predstojećeg tradicionalnog prednovogodišnjeg koncerta u Sava centru.
Zagrebački postnovovalni Dorijan Grej pojavio se na jugoslovenskoj sceni 1983. godine albumom "Sjaj u tami" i istoimenim ogromnim hitom, obradom "The Sun Ain't Gonna Shine (Anymore)" Voker braders (Walker Brothers). Poslije manje tiražnog drugog albuma "Za tvoje oči" (1985) sastav ophrvan novčanim teškoćama prestaje sa radom, a Masimo se posvećuje isplativijoj samostalnoj karijeri koju počinje velikim pop hitovima "Samo jedan dan" i "Stranac u noći".
Kada sam mu u jesen 2008. godine, mejlom napomenuo da je šteta što povodom 25 godina od albuma "Sjaj u tami" nije ponovo okupio Dorijan Grej, bar za nekoliko svečarskih koncerata, i pitao ga ima li izgleda da se to ipak jednom desi, Masimo je samo kratko i neodređeno odgovorio: “Meni su ti jubileji nekako strani, jer i ovako i onako imam previše posla”.
Godinu dana kasnije pokazalo se da Masimo načelno ipak nije protiv mogućnosti da jednom ponovo zapjeva u obnovljenom Dorijanu Greju, ali smatra da do toga teško može doći, jer su “svi bivši članovi sada zaokupljeni drugim poslovima”.
"Ja i bih, ali mi nemamo kad. Da Dorijan Grej opet zasvira mi bismo se trebali kao bend negdje zatvoriti na dva mjeseca ozbiljnoga rada, da bi se onda pokazali ljudima. Nije to tek tako", objasnio mi je Masimo.
U razgovoru o nastupu u Sava centru, uz slučajno dotaknutu temu Dorijana Greja, posebno me zanimalo i tih dana u hrvatskim glasilima primjećeno Masimovo gostovanje pjevaču narodne muzike Halidu Bešliću na koncertu u Banjaluci. U dvorani "Borik" početkom decembra 2009. na iznenađenje i oduševljenje prisutnih pojavio se Masimo, kako bi zajednički otpevali "Miljacku", a potom je na Halidovu želju izveo i "Stranca u noći".
"Razlog gostovanju je uzajamno poštovanje među kolegama. Halid je jedna vrlo normalna osoba, koja je mene fascinirala kada smo se bili sreli u Sarajevu, gdje se pokazao kao vrlo gostoprimljiv domaćin. Zato i jeste tamo gdje je danas. Napunio je Zagrebačku arenu. To je respektabilno. Sada sam ga nazvao jer su me gnjavili neki moji prijatelji da vidim ima li još karata za njegov koncert. Rekao mi je 'ima karata koliko god tebi zatreba'. Poklopim slušalicu, a on nazove za minut i kaže 'daj ajde budi mi gost, otpjevaj 'Miljacku''. Odmah sam pristao. Kad sam pjevao njegovu pjesmu na koncertu, to je zvučalo kao da je moja pjesma! Začudio sam se koliko je to vrlo pop pjesma. Slušao sam početak njegovog koncerta i to je kao rok bend, nema veze sa narodnjacima", kaza Masimo.
Taj put razgovarali smo nedaleko do Ade Ciganlije u nekom otmjenom klub restoranu (zaboravih mu ime), gdje je u jednoj od prostorija u toku bila tonska proba benda. Sticajem okolnosti Masimove riječi su imale prilično bučno pokriće basa i bubnjeva. Igrom slučaja godinu dana ranije susreo sam se prvi put sa Masimom u Beogradu u podjednako bučnim okolnostima.
Našli smo se u novembru 2008. godine, dva mjeseca po objavljivanju CD-a „Sunce se ponovo rađa“. Bilo je to u, kako sam shvatio, Masimovom omiljenom prebivalištu kada dođe u Beograd, hotelu Prag, koji je tih dana bio žrtva obimnih restauratorskih građevinskih radova. Usred zvukova bušilica i čekića na spratovima iznad nas, sjedili smo u separeu prašnjavog i avetinjski praznog hotelskog restorana.
Osim nas jedini gost restorana bio je neki mladić, koji je iznenada ustao iz svog separea, prišao Masimu, pripravnom da taman ispije prvi gutljaj jutarnjeg čaja, i pozdravio pjevača kao da se znaju milion godina.
„De si Masimo? Kako si? Šta ima?“, raspitivao se momak dok se rukovao sa zatečenim, ali ljubaznim i osmijehnutim Masimom.
Pao mi je mrak na oči, jer svaki novinar zna da dogovorene razgovore sa poznatim ličnostima ništa ne upropaštava bolje od slučajnog banuća njihovih prijatelja/rođaka/saradnika/kolega. Ali, tek se zaprepastih shvativši da Masimo uopšte nema pojma ko je momak. Sreću se prvi put, ali to momčinu ni najmanje nije zasmetalo da bez srama zatraži od Masima da nazove mobilnim njegovu devojku.
„Baš će da se iznenadi. Ona te mnoooogo voli, baš je tvoja žešća obožavateljka“, raspredao je neznanac.
Masimo je hladnokrvno uradio zatraženo i par minuta savršeno ljubaznim glasom razgovarao sa njemu potpuno nepoznatom, ali oduševljenom devojkom. Kada je neznanac poslije višeminutne gnjavaže konačno zadovoljno odjezdio dalje, Masimo se okrenuo meni, uputivši mi pogled koji kao da je pitao „Odakle ćemo početi?“ A moje unapred pripremljeno uvodno pitanje je trebalo da bude nešto o tome da li osjeća pritiske popularnosti u ovom dijelu svoje karijere!
Masimo Savić je krajem osamdesetih zahvaljujući hitovima Zrinka Tutića istinski postao jugoslovenska pop zvijezda. Tokom devedesetih iz Srbije je bilo teško pratiti kako se dalje odvija Masimova priča, ali sticao se utisak da mu karijera posustaje. Vještim potezom vratio se na pravi kolosjek sa regionalno dva izuzetno uspiješna albuma "Vještina" (2004) i "Vještina 2" (2006), na kojima je obradio klasike jugoslovenskog popa i roka. U septembru 2008. godine izdao je novi album autorskih pesama brojnih saradnika "Sunce se ponovo rađa" i vidjelo se da mu je bilo stalo da nastavi uspiješan niz.
Masimo je na početku razgovora naglasio da nijednog trenutka nije imao nedoumica da se prepusti milosti i nemilosti publike i kritike sa novim albumom, umjesto da još neko vrijeme radi koncerte i uživa u lovorikama uspeha obe "Vještine".
Masimo: Bilo je vrijeme za novi album. Ne radim programski, ne radim demo da bi se dodvorio svom diskografu. Neko sam koga se ne može nagovoriti da napravi duet sa najpoznatijom pjevačicom. Uvijek radim iskrene stvari. Slijedim uvijek istinu, a istina je da radim albume da bi pjesme radio lajv. Živi nastup me najviše interesira od svega. To je najljepše. Točno se osjetilo u bendu lagano zasićenje. Sviramo mi fantastično i sve je to u redu, ali sam osjetio da trebaju nove pjesme da osvježimo materijal, a ništa nije bolje od novog albuma. Bilo je vrijeme za novi album i nisam se prevario. Najprodavaniji je u Hrvatskoj već pet tjedana. Album ide nevjerovatno. Mene to jako čudi, jer to nije glazba za mase, definitivno.
- Zar nisi mislio da sofisticirani pop-rok ima svoju publiku?
Masimo: Jesam, ali nisam mislio da je moj mesijanski i prosvijetiteljski put toliko dobra napravio, a očito jest, jer to dokazuje ovaj album. Jako je lijepo da se publika širi i očito se ljudi vraćaju pravim vrijednostima. Album smatram pravom vrijednošću jer to radim iz ljubavi. Jedan sam od onih koji su u društvu onih koji se profesionalno bave glazbom smiješan, jer se glazbom bavim iz ljubavi. Nisam rutiner. Kad bi osjetio sekundu rutine u svom izvođenju, istog momenta bi se prestao baviti glazbom. Kad osjetim na nečijem koncertu rutinu, to mi je baš onako...Mislim da glazba nije rad na traci.
- Prethodno si imao izuzetno uspješne albume "Vještina" i "Vještina 2". Da li je kod tebe postojao neki pritisak da sada moraš ponoviti taj uspijeh?
Masimo: Užasno je jak pritisak, skoro neizdrživ bio. Ali očito da pod pritiskom jako dobro funkcioniram. Pošto smo mi takav narod, znao sam da jako puno ljudi uživa u nečijem debaklu i neuspijehu. Volimo gledati kroz ključaonicu, ali ne da vidimo uredan obiteljski život nego ekscese. Znao sam da ima puno ljudi koji samo čekaju i bruse noževe. Samo čekaju da izadjem sa albumom da me pokopaju. Međutim album je, bez pretencioznosti i bez lažne skromnosti, stvarno dobar. Znaš kad je dobar? Kad se ne radi programski "sad radim ovaj hit". Dobar je onaj koji se cijeli sluša, ne samo jedna stvar.
- Album je nazvan "Sunce se ponovo rađa" po pjesmi koju je napisao za tebe Arsen Dedić. Naziv poseduje tu neku optimističnu crtu. Je li to dobar opis raspoloženja na albumu?
Masimo: Kad je Arsen to napisao rekao je: 'Neka ti ta pjesma prijatelju bude vodilja, da bude malo pozitiviteta za dalje'. Ne u smislu da napravim album poskočica nego da se u pristupu vratim pravim vrijednostima, da razmišljam o sadržaju, a ne formi, o kvalitetu, a ne komercijalnosti.
- Malo iznenađujuće glasi tvoj stav da ti je ovo najbolje otpjevani album u karijeri.
Masimo: Definitivno. Prethodno u dva dana snimim cijeli album, onda se on izda, odem na turneju i nakon pjevanja pred publikom tek tada vidim kako sam neke pjesme mogao otpjevati. Ovaj put nisam htio da se to desi. Snimao sam pjesmu tog dan koju bih osjetio. Znao bih - danas je vrijeme za "Indiju". Pa sutradan ništa ne bih radio. Pa preksutra osjetim da je vrijeme za Belana i mene. Jednom sam bukvalno u papučama u dva noću otišao snimati nešto. Dakle, raspjevavao sam pjesme, pustio da uđu u mene, a ne da ih otpjevam u studiju prvi put. To se mnogima desi, zato nam strani albumi zvuče bolje, jer imaju puno proba.
- To znači da si sada u studiju dostigao upečatljivost živih nastupa...
Masimo: Ma uvijek sam sebi bio prenježan u studiju. U rukavicama. Tek uživo je to povezano sa znojem i energijom. Ovaj put pustio sam glas i imam tu dozu sirovost i transmisije emocija. Odlučio sam se za čudnu stvar. Sviram (na turneji) skoro cijeli novi album, devet pjesama. Obično ljudi sviraju novih 4-5 pjesma, a ostale stare. Međutim "Sunce..." je dobro sjelo na koncertima. Pjesme sa novog albuma pomješane sa starima 'Stranac u noći', 'Samo za tvoje oči' ili 'Loše vino' daju nevjerovatno dobar koncertni rezultat.
- Začudilo me da i pored sve tvoje kilometraže insistiraš na stalnim probama sa pratećim sastavom. Je li to neophodno?
Masimo: Ništa nema bez probe. Ne bi tako dobro zvučali da kažemo “imamo koncert Beogradu, vidimo se u avionu, vlaku, kombiju”... Ne ide to tako. Mora se raditi, jer je to kompleksna glazba i aranžmani, a njihova kompleksnost uživo se ne smije osjetiti. Mora sve teći lako, kao da sviramo smijući se.
- Poznato je da na koncertima ideš do kraja, da se ne štediš.
Masimo: To je enormna potrošnja energije! Znam izgubiti do dva kilograma na koncertu! I moram onda to brzo vratiti, plus što imam užasno jako unutrašnje sagorijevanje, tako da imam hlađenje uvijek dva vrlo jaka ventilatora na nastupu, čak i kad su klimatizirani prostori, jer bi inače pregorio. Tako radim i na probama. Ne znam drugačije. To što radim pred ljudima nije namješteno, nije šou. Tako proživljavam glazbu. Znaju mi momci reći "nemoj čovječe, proba je!". Pa im kažem da ako to ne radim ni oni neće dobro svirati. Ne znam što znači "pjevaj tako da se štediš". Ne znam to raditi. Volio bih da znam, stvarno, ali ne znam.
- Porodičan si čovijek. Koliko ti smeta odsustvovanje za turneje i razna gostovanja?
Masimo: Čujem se sa obitelji, a često putuje i moja supruga sa mnom kad prilike dopuste. Odavno sam prestao biti i gledati sebe kao seks simbol. Nisam tu da ganjam maloljetnice, konobarice i kuharice po hotelima. Tu sam radi glazbe. To je moj posao. Da emociju prenesem. Imam potpuno pročišćen stav prema tome što sam ljudima i što su ljudi meni.
- Tvoja supruga Eni Kondić je koautorski učestvovala na albumu u pjesmi "Iluzionist", a pjesma "Tri priče" opisuje tvoj odnos prema odrastanju ćerke Mirne. Koliko i kako one utiču na tebe?
Masimo: Mišljenje moje supruge i moje kćeri je krucijalno. One su te pred kim se ja tresem. Uvijek pogode pravu stvar. Moja kćer pogotovo, ima producentsko uho. U njeno mišljenje imam najviše povjerenja. Odmah je rekla da će "Ljubav", "Indija" i "Zar više nema nas" biti pjesme koje će nositi album, i tako je i bilo.
- Stihovi u pesmi "Iluzionist" kritički su osvrt na estetsku hirurgiju. Iz nje se vidi da si žestok protivnik takvog uljepšavanja.
Masimo: Nevjerovatno! Mlade djevoke, koje su lijepe, odu to pokvarit pumpajući usta, ravnajući nos, dlijetom im neko razbija kosti, pa ih opet sastavlja, pa izgledaju kao da ih je Muhamed Ali tukao tri sata. To je katastrofa što rade ne bi li neko zazviždio za njima na cesti. Ne razumejem tu priču... To je korišćenje niskih strasti kod ljudi, to je ono što nas približava životinjama.
- Sada su popularna razna televizijska takmičenja mladih talenata. Šta misliš o njima?
Masimo: Meni je to grozno! Jadni ti ljudi. Samelju ih, iskoriste i ispljunu. Bace ih natrag u svijet, a oni izgubljeni. Imaju iluziju da su velike zvijezde, jer im klinci vrište. Kad je čovjek mlad lako povjeruje u to sve skupa. Najgora stvar je kad povjeruješ u svoju sliku na ekranu. Slika na ekranu je samo titraj, čestica u katodnoj cijevi. Televizija je bezvezarija, kutija koja nastoji razmišljati za nas. Uvijek treba razmišljati da si normalana, obična osoba. Ja se bavim poslom koji je javno eksponiran i ljude to interesira, ali nikad nisam "popušio" sebe kao zvijezdu na tv-u.
- Koliko si ipak bio u opasnosti da to postaneš? Bilo je krajem 1980-ih godina dosta histerije oko tebe.
Masimo: Jeste, ali nikad nisam izgubio tlo pod nogama. Nisam neko ko će sa nekim u stilu "Gdje si druže?", za šankom do tri noću pričat o glupostima. Volim se dati publici maksimalno. Često se slikam sa fanovima nakon koncerta, pa bilo ih i 400, ali kad završim obaveze tražim i hoću svoj mir.
- Kad smo već kod ogromne popularnosti, je li ti sada žao što ipak nisi prihvatio ponudu Gorana Bregovića da zapjevaš u Bijelom dugmetu?
Masimo: Neobično, ali znao je što je htio. Bio sam premlad da shvatim da je u pravu. Kad sam čuo kasnije ono što je radio sa Iggy Popom, tek tada mi je postalo jasno: "Aha! Zato je htio moj glas". Kada me je zvao, mislim da je to bila 1987. godine, da budem dio Bijelog dugmeta, htio je radikalno mijenjati bend. Bregović voli kako sviram gitaru i pjevam. Htio je da idemo sa dvije gitare u Bijelom dugmetu. Imao je radikalne ideje. Žao mi je zbog moje odluke, jer bi povijest bila bogatija za jedan sigurno čudan album, koji bi možda bio jako dobar. Tada sam imao najveće uspijehe sa 'Strancem u noći', 'Zamisli život' i 'Samo jedan dan'. Album pun hitova. I sad bih ja to trebao zaboraviti, zaustaviti karijeru, staviti ključ u bravu i otići za Goranom? I ja sam mu rekao da to ne mogu napraviti, a i nisam previše vjerovao u tu viziju.
- Jesu li tvoje obrade Dugmeta na "Vještini" - "Loše vino", "Sve će to mila moja" i "Pristao sam" - način da pokažeš kako bi izgledalo Bijelo dugme sa tobom kao pjevačem?
Masimo: Tako je! To je baš to! To je bilo za one koji se pitaju kako bi Masimo to pjevao i zato sam snimio te pjesme.
- Da ti sada priđe Bregović i ponudi ti opet neku saradnju, prihvatio bi?
Masimo: Apsolutno. Uvijek u bilo kojoj varijanti, jer imam dovoljno integriteta da to bude nešto zanimljivo.
Masimo o albumu Sunce se ponovo rađa
Traži me
Opet nisam izdržao bez da obradim jednog (italijanskog pevača Renata) Zera. Arsen Dedić je, kao i uvijek, napravio sjajan tekst.
Bilo gdje
Drago mi je što su se Ines Prajo i Arijana Kunštek javile da mi ponude tu pjesmu, a Ivo Popeskić ju je stvarno vrlo interesantno izaranžirao, tako da, po meni, ima nešto afričko u toj pjesmi i znam da se mnogima sviđa. Mnogima je to vrlo draga pjesma, a ja sam je vidio kao drugu na albumu. Ne znam kako to objasniti i zašto, ali jednostavno čuo sam je iza “Traži me“.
Ljubav
„Ljubav” je prva pjesma koju sam čuo od ponuđenih pjesama Aljoše Šerića. I odmah mi se dopala, i meni i mojoj obitelji. Bili smo u Zadru, cijela obitelj je to slušala i svima se odmah dopala. Jedan vrlo elegantan i reduciran način da se opiše kako se čovjek osjeća kada se stvarno zaljubi.
Sunce se ponovo rađa
To je prva pjesma koja je nastala za album, napisao ju je Arsen. Arsen je sam rekao kako treba biti na albumu pjesma koja će zračiti pozitivitetom, zračiti malo drugačije. Tako da mi je drago da je to bila prva pjesma napisana za album i drago mi je da sam sačuvao partituru koju mi je darovao Arsen, tako da sad imam Arsenovu partituru koju ću rado uokviriti“.
Indija
(Slovenački kantautor) Jan Plestenjak me zvao da mu budem gost na njegovu koncertu na Križankama i na tonskoj probi mi je odsvirao pjesmu koju je mislio ponuditi meni. Tada sam čuo prve harmonije pjesme “Indija” i strašno mi se dopala pjesma i jako mi se dopalo kako je Eni prevela tekst. Pjesma je jedan od veći pjevačkih izazova do sada jer se ne mogu odmoriti, ali ni previše umoriti pjevajući je, a to pjevačko stanje, negdje između, je vrlo teško.
Zar više nema nas
Neno Belan je tu pjesmu napisao još za “Vještinu II”, jer je tamo bilo pola autorskih pjesama, a pola obrada. Ali ja tu pjesmu nisam vidio na tom albumu i odlučio sam ju ostaviti za neka buduća vremena. Dakle, nazvao sam Nenu i pitao ga da li ima neku pjesmu za mene, da li bi rado napravio nešto za mene. I rekao je da bi. Tada je baš trebao putovati prema Splitu, a sreća je tako htjela da su ga odmah napale muze i nazvao je prijatelja, na brzinu je snimio jedan demo sa tom pjesmom, a meni je poslao taj CD. Kada je trebalo krenuti raditi na albumu, primjetio sam da ne mogu naći pjesmu. Nazovem Nenu i pitam ga da mi ponovno pošalje pjesmu, a on odgovara da je u principu zaboravio pjesmu i da je taj CD bio jedina snimka. Međutim, radilo se samo o mojoj percepciji diska. Mislio sam da CD ima crvenu etiketu, a imao je zelenu. U jednom trenutku vidio sam u autu jedan CD sa zelenom etiketom i odlučio sam čuti što se tamo nalazi i tako sam pronašao izgubljen CD. Jako mi je drago da smo tu pjesmu snimili i izgleda da će pjesma biti jako slušana.
Nemam prava
Lea Dekleva mi je još davno rekla da ima jednu pjesmu za mene. Sjećam se da je prvi put pjesmu izvela kod Dejana Oreškovića (bivši basista Divljih jagoda i sadašnji Zabranjenog pušenja) u studiju. Sjedili smo Eni, Lea, Dejan i ja. Bili smo vrlo znatiželjni, sjeli smo oko nje i nismo joj dali mira dok ju nije odsvirala do kraja. Tako smo snimili demo iz kojeg je kasnije nastala ova pjesma.
Iluzionist
Na albumu sam napisao svega dvije pjesme, a kasnije sam odlučio ne uvrstiti jednu od njih na album, a pjesma koju sam uvrstio je upravo “Iluzionist”. Za tu pjesmu zamolio sam Aljošu Šerića i Eni da napišu tekst koji bi bio osvrt na estetsku kirurgiju. Svaka mlada žena je lijepa sama po sebi i ne treba ići pod nož da bi to istakla, a čini mi se da je u zadnje vrijeme toga sve više i više.
Moje da i moje ne
Kaliopi se odazvala mom pozivu da mi ponudi pjesmu za album. Prijateljski je to napravila i ponudila mi pjesmu “Moje da i moje ne” koje govori o svojevrsnom propitivanju samoga sebe.
Boje
“Boje” je također radio Šerić. Aljoša, kada je za mene radio pjesme, nije znao na koji način mi pristupiti pa je pisao praktično biografski. Sve što je znao o meni krenuo je pretakati u pjesme. U „Bojama“ vidim sebe, ona je na početku malo depresivna, ali se zato u refrenu otvara i osjeća se jedno pozitivno mišljenje.
Tri slike
Svi moji prijatelji su izuzetno, najviše, reagirali na tu pjesmu. Posebno oni koji imaju djecu, a da ne govorim o očevima koji imaju kćeri. Te tri slike su zapravo ono što je Aljoša vidio kao odnos mene i moje kćeri odnosno kada je dijete malo, kada je dijete u pubertetu i dijete pred oltarom. Užasno mi je drago da sam za tu pjesmu dobio u suradnju Edina Karamazova jer je stvarno jedan nevjerojatan glazbenik koji je dao krasan pečat toj pjesmi. Nije svirao lutnju, i ne treba, jer Edin je i odličan gitarist.
Zvanična strana: www.massimo.hr
Коментари