Пређи на главни садржај

Fit - Povratak u formu

Riječki Fit poslije skoro dva desetljeća odsustva izveo je krajem 2008. godine zasigurno jedan od najmanje očekivanih povrataka na jugo prostoru, najprije mini turnejom u njima značajnim gradovima i potom živim albumom "Live uz Rijeku". Prošlog ljeta oglasiše se novom pjesmom "Vodimo ljubav" sa najavljenog trećeg albuma, koji valjda samo što nije...

Za mene Fit su svojim postojanjem na nekin način pokazuje zašto je Jugoslavija bila sjajna zemlja - riječki sastav je zapravo najpopularniji bio u drugom kraju zemlje u Beogradu, gdje su za PGP RTB objavili albume "Uz Rijeku" (1988) i "Daj mi ruku" (1989). Vlasnicima hitova "Mačka" i "Zaboravit ću sve" izgledalo je da nedostaje samo jedan korak da krajem osamdesetih čvrsto zauzmu mjesto u prvoj ligi jugoslovenskih rok izvođača. Umjesto toga, 1991. godine počelo je dugotrajno ratno beznađe, treći album nikad nije završen/objavljen, a članovi Fita su se naizgled zauvijek razišli poslije kratke i ne pretjerano uspješne izbjegličke pustolovine u Nizozemskoj. Od ključne trojke Fita gitarista Zorko Opačić i basista Miro Tešević ostali su u Amsterdamu gdje su nastavili zajedno pod imenom Sajberfit (Cyberfit), dok je pjevač Davor Lukas poslije jednog samostalnog albuma nestao sa muzičkog radara.

Kada se tome niko nije nadao, ključna trojka Fita se (uz bubnjara Sinišu Banovića) ponovo okupila poslije 17 godina i odsvirala povratnički koncert u oktobru 2008. u dvorani "Stereo" u rodnoj Rijeci, koji je potom objavljen na živom albumu "Live - Uz Rijeku" (Dalas rekords/Dallas Records 2009). Odmah poslije Rijeke drugi koncert na maloj povratničkoj turneji Fitovci su željeli u Beogradu, ali se to izjalovilo zbog promjene rukovodstva u Studentskom kulturnom centru. Nije tajna da je na moj nagovor promoterska kuća Long plej dovela Fit u Beograd za koncert 25. aprila 2009. u Domu omladine. Na žalost povratnički koncert Fita (u međuvremenu Banovića je za bubnjevima smjenio Alen Tibljaš) poslije skoro 20 godina u Beogradu protekao je pred polupunom velikom salom Doma omladine, ali to nije smetalo Fitovcima da razvale svirkom, požrtvovano pokazivajući koliko im je stalo što su se vratili u grad svojih najvećih uspijeha.

"Dobro veče Beograde! Lijepo je opet biti ovdje. Srce mi je k'o kuća!", otvorio se u jednom trenutku tokom nastupa Lukas, da bi ga zaglušio pljeskom Dom omladine. Potom je Fit zarolao poletnu "U je" i poručio prisutnima "Uživaj", uz napomenu da je to pjesma "sa prvog albuma koji smo snimali tu u Beogradu".

Na Fitovom prvencu je i "Beograd" jedna od najljepših ljubavnih oda ispjevanih tada glavnom gradu Jugoslavije. Tokom razgovora s Lukasom nekoliko dana pred koncert u beogradskom Klubu svetskih putnika, nadajući se potvrdnom odgovoru, pitao sam da li će izvesti u Domu omladine "Beograd". Pomalo čudno me pogledao i odgovorio da vjerovatno neće, jer nisu stigli tu pjesmu navježbati. Šteta za Fit.

- Koliko je godina tačno prošlo od vašeg posljednjeg nastupa u Beogradu? Teško pitanje, zar ne?

Davor: Uh, dolazimo 18 godina poslije i sa 18 kila više (smijeh). Stvarno se ne sjećam... Moje zadnje sjećanje Beograda i grupe Fit...bio sam ovdje u međuvremenu zadnjih par godina, na Egzitu (Exitu) i u posjeti prijateljima...ali zadnji koncert kao Fit smo trebali svirati, mislim, na 'Akademiji'. Taj dan su neke žene provalile u skupštinu i tamo ih je nešto Bata Živojinović smirivao... Uglavnom, mi smo se kod prijateljice na Novom Beogradu našli sa našim prijateljima iz Ekatarine Velike. Bio je Milan (Mladenović) i Magi (Stefanović) i oni su nam puštali svoj novi album (Dum dum), a mi njima naš, koji nikad nismo izdali. Nama je otkazan koncert i družili smo se do kasno u noć. To je zadnji put da sam u životu vidio Milana i Magi. Onda smo sjeli u auto i krenuli nazad za Rijeku. Bila je kolona tenkova koja je išla prema Hrvatskoj, a mi smo se između dva tenka uključili na autoput (smijeh). Bio sam mlad i zbunjen. Nisam uopće kužio šta će se desiti...Htio sam slikati te tenkove! Meni je to bilo zanimljivo, a ovi iz benda su skočili na mene 'što si glup ubiće nas!' (smijeh) To je bio zadnji susret sa Beogradom, ne tako lijep, ali svi prijašnji su bili vrhunski. Nama je bio Beograd faktički kao drugi dom. Mi smo u Rijeci živjeli deset mjeseci, a u Beogradu dva mjeseca godišnje. Upoznali smo mnoge drage ljude sa kojima smo i danas u kontaktu i očekujemo ih vidjeti na koncertu u subotu. Jedva čekam, biće super.

- Je l' vam se puno ljudi javilo pred koncert u Beogradu?

Davor: Da! Jako puno! I svi će doći...ne znam, moramo napraviti neki after parti, da se sa svima dobro ispričamo i napijemo. Dolazi sa nama ekipa koja će snimati koncert u Domu omladine. Snimaćemo i razgovore sa našim starim drugarima iz Beograda, sa onima koji su pomagali grupu, sa ljudima iz medija, poznanicima, poslovnim parnerima... Nekih dragih ljudi na žalost više nema, ali bar mi koji smo preživjeli ćemo stvarati taj film.

- Konačno ste se ponovo okupili, ali ostaje utisak da vam je baš dosta trebalo, skoro 20 godina...

Davor: Pa, zadnje tri godine postoji inicijativa. Otišli smo u Amsterdam (1991) i preveli tekstove na engleski, pa smo svirali veće klubove i dosta dobro je to izgledalo. Ali mi smo bili dosta umorni jedni od drugih. Deset godina smo bili zajedno, svaki dan smo imali četiri-pet sati proba, nebrojene koncerte...odeš na turneju pa si sa njima 24 sata. Malo smo se zasitili. Zorko i Miro su nastavili se baviti muzikom, i imali su hit 'Pojo, pojo' koji je prodan u preko milion primjeraka kroz projekat Sajberfit. Bio sam u Amsterdamu do 1995. godine, pa u Njujorku do '97. Onda sam se vratio u Rijeku, kupio jedrenjak i napravio album 'Jedan svijet' (1997). Meni onda nije padalo na pamet svirati više. Posvetio sam se nautici, preplovio Jadran od Umaga do Dubrovnika više puta. Onda sam se odlučio skrasit u Rijeci. Prodao sam jedrenjak i kupio veliki putnički brod kojeg sam preuredio u restoran i klub u centru Rijeke i time se bavim zadnjih pet godina. Pa, sad mi je i to pomalo dosadilo (smijeh) i došao mi je filing da opet zasviramo. Dečki su došli prije tri godne na moj brod i krenuli sa 'ajmo, ajmo'. Najvažnija je bila (manifestacija) 30. godišnjica Ri-roka. Gitarista Vava iz Laufera me nagovarao 'ajde samo Fit još fali' i mnogi drugi, pa smo se okupili i napravili povratnički koncert u dvorani 'Stereo' u Rijeci koji je rasprodan.

- Tek nakon tog koncerta saopštili ste da to nije bilo jednokratno okupljanje i da Fit nastavlja raditi. To bi značilo da niste planirali daje okupljanje dugoročno?

Davor: Nismo ništa planirali. Bilo je dosta impulsivno, i onda smo skužili da nam je dobro zajedno, da smo malo mudriji nego prije i da su naše različitosti ono što je Fit činilo posebnom grupom. I sad se možda malo više cijenimo nego kad se grupa raspala. Imamo opet taj dječački entuzijazam i veselje. Jedva čekamo da se vidimo i dobro je što njih dvojica žive u Amsterdamu, a ja i bubnjar u Rijeci, pa se onda ne možemo baš zasititi kao prije (smijeh).

- Zašto ste se vratili sa živim albumom, a ne studijskim?

Davor: Sve je bilo impulsivno. 'Ajmo svirat'. 'Ajmo'. Kažem 'pa ajmo onda snimati, biće super sto posto'. Moraš biti ludi Fitovac da bi ti tako nešto palo napamet, da bi uopće to moglo zvučat dobro. Pazi, poslije 17 godina imali smo šest proba prije svirke koja je snimana za album! To mogu samo najveći luđaci napraviti (smijeh). I to smo otprašili totalno muški, neki kažu čak da je bolje nego prije. Naši fanovi su oduševljeni! Klinci koji nisu slušali bend su oduševljeni. Imamo gomilu nove publike poslije tog albuma.

- Posle povratničkog u Rijeci, prvi sledeći koncert ste tada planirali za Beograd, ali se to iz raznih razloga nije desilo onda, već sada. To ukazuje da kod vas postoji neki red veličina Rijeka, pa Beograd, pa ostali...

Davor: U Beogradu smo ostvarili dio karijere i najznačajnije uspjehe. Logično zato što nam je tu bio diskograf PGP RTB. Kao riječki bend smo najprije pokušali, normalno, najbliži centar, a to je bio Jugoton, ali su nas odbili dva puta! Onda nas je odbio i Helidon, pa Diskoton i na kraju tog dana smo sjeli u vlak, druga klasa 'kokošar' (smijeh), i ponijeli sa sobom snimke iz sarajevskog studija, koje smo radili sa Firčijem (Ivan Fece bubnjar EKV-a) kao producentom, uzeli slajdove sa koncerta u Kulušiću i donijeli u ured Pece Popovića, glavnog urednika PGP-a. Zamračili smo prostoriju i rekli 'slušaj ovako zvučimo, gledaj ovako izgledamo' i nakon pola sata rekao je 'dečki čestitam imate ugovor!' Nazvao sam odmah Sarajevo, ali su nam odatle rekli 'Jebi ga, presnimili smo album, nemojte se ljutiti' (smijeh)! Tako da smo morali ponoviti snimanje.

- To me oduvijek zanimalo. Za koju plemenitu svrhu su im poslužile vaše trake, koji izvođač je snimljen na njih preko vašeg albuma?

Davor: Crvena jabuka (smijeh)! (Pogledaj unos pod Limunovo drvo Firčijev opis tog slučaja)

- Kolika je razlika između nesuđenog prvenca sa Firčijem i onoga što ste kasnije snimili sa Milanom Mladenovićem kao producentom?

Davor: Velika je razlika u zvuku, ali ne i u filingu. U Beogradu smo dobili 16-kanalni studio i to loš, a u Sarajevu je studio bio taman napravljen za Olimpijadu i tu su snimali najveći bendovi kao Bijelo dugme.

- Zašto ste se odlučili da vam sad producent bude Mladenović, a ne Firči?

Davor: Bio je to logičan slijed nakon Firčija, koji je otišao u Ameriku. Sa njima smo bili jako dobri. Milan je bio na cijeni tada i uvijek kao muzičar i vjerovali smo mu. Meni je pogotovo bio gušt kao vokalu raditi s njim.

- Ipak, mnogi su kasnije imali zamjerke na zvuk albuma da je, pa recimo, kabast.

Davor: Pa jesu, ali nije tu Milan kriv, već je studio bio loš.

- Kako danas gledaš na prvi album?

Davor: Meni je to jako romantično. Sjećam se recimo Resnika i nekog smeća preko kojeg smo vozili, a rulja tamo pobira smeće, sve se puši. Snimali smo tamo vlak za pjesmu 'Beograd'. Album počinje 'Rijeka' a završava 'Beograd'. To je u biti priča o našoj karijeri, o svim tim vlakovima i putovanjima. Sjećam se recimo u istom studiju da su Kiki (Lesendrić) i Piloti snimali po danu, a mi po noći. Budio me Kiki sa 'Leto je bilo...' (smijeh)".

- Zašto se niste potrudili i da taj treći album ugleda svetlo dana?

Davor: Postoje snimci, ali smo tada otišli u Amsterdam i objavljivanje više nije imalo smisla. A što se tiče tih pjesama biće ih (u novom ruhu) na novom studijskom albumu. Imamo pet-šest novih i biće pet-šest sa tog albuma. Snimanje počinje na ljeto, a album se očekuje do kraja godine. Biće tu i hit 'Vrijeme ide i nosi sve' koji sam iskoristio na svom solo albumu (Jedan svijet 1997). Zvučaće sve jako moderno. Normalno biće gitarski pop kao što je Fit uvijek zvučao, samo onako na tragu brit-popa.


- Znači moće se bez problema zvučno staviti redom "Uz rijeku", "Daj mi ruku" i konačno treći album?

Davor: Da, garantiram, sto posto. Te gitare, aranžmani i vokal povezuju se u jako lijepu cjelinu. Trudićemo se da album bude moderan, ali 'fitovski'.

Zvanična strana: www.myspace.com/fitrijeka

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.