Пређи на главни садржај

Jurica Pađen i Aerodrom - O hitovima i legendama

Hrvatski roker Jurica Pađen sa svojim obnovljenim Aerodromom poslije četvrt stoljeća vratio se u Beograd i Srbiju, i to na prilično velika vrata, ako se uzme u obzir masovnost festivala piva i muzike "Bir festa" (Beer) koji skoro svake večeri u avgustu na Ušću zna okupiti i do procjenjenih 100.000 posjetilaca. Uoči dolaska u Beograd, Pađen je bio više no raspoložen da razgovorom malo prošećemo kroz njegovu iznimno bogatu karijeru, koja obuhvata sviranje gitare u nekim od najznačajnijih zagrebačkih rok sastava, poput zadnje postave Grupe 220 i prve Parnog valjka. Naravno tu je i vođenje Aerodroma i saradnja sa nepredvidivim Branimirom Džonijem Štulićem i njegovom Azrom. Pađen otkriva da je čak bio u prilici i da zasvira "Lipe cvatu" prije Bijelog dugmeta!


Aerodrom se pojavio još 1979. godine albumom "Kad misli mi vrludaju", koji bi se bez teškoće u suštini mogao staviti u ladicu progresivnog roka. U naslovnoj pjesmi ili "Kraj tebe u tami" bilo je dosta popa i srednjestrujaškog roka, ali je Aerodrom na prvencu težio istraživati mogućnosti rok izraza u "Pusti neka traje" i "Razgovorima pred zoru" (uz sitne posvete čuvenom engleskom prog rok sastavu Jes (Yes)). Na kraju stvorena je prilično upečatljiva smjesa svega pomalo, što pretpostavljam možda već tada više nije odgovaralo većinskom ukusu rok slušalaštva u Jugoslaviji, na samom pragu novovalnog buma. Već drugi album "Tango bango" (1981) ponudio je strukturno čvršće pjesme prožete novovalnom snagom kao "Stavi pravu stvar" ili "Rok i porok", ali i lijepu srednjestrujašku ljubavnu "Tvoje lice", za koju smatram da bi snimljena u recimo u SAD nesumnjivo postala svjetski čudovišno veliki hit. Prokletstvo malog jezika i zemlje. Preuzevši umjesto otišlog perkusioniste Zlatana Živkovića u potpunosti pjevanje za "Obične ljubavne pjesme" (1982), Pađen postiže još jedan hit "Obična ljubavna pjesme", koji pak nije bio ni blizu čudovištu zvanom "Fratello" sa "Dukata i pribadača" (1984). Sjećam se da tada bukvalno nisi mogao otvorit frižider da iz njega ne čuješ priču o zavjetu Sicilijaneza koji odlazi iz postojbine radit preko bare za Koza nostru. Uz stalnog saradnika basistu Remu Kartaginea i povratnika Živkovića, Pađen je pod imenom Aerodrom snimio još "Trojica u marku" (1986) da bi potom zamrznuo rad svog sastava, posvetivši se Azri na albumima "Između krajnosti" (1987) i koncertnoj "Zadovoljštini" (1988), kao i potom na Štulićevoj "Balkanskoj rapsodiji" (1989) i na kraju "Balegari ne vjeruju sreći" (1990). Tokom devedesetih osvanulo je nekoliko izdanja Pađen benda, ali je Aerodrom opet pušten u saobraćaj za "Na travi" (2001). Konačno, preduzeće postaje imenom Jurica Pađen i Aerodrom za blago pesimistički "Rock @ Roll" (2007) i potom živi "Live At Tvornica: Hitovi i legende" (2009).

Nakon što je prije nekoliko godina pohodio Srbiju sviravši u Subotici sa supergrupom 4 asa (Rajko Dujmić/Alen Islamović/Vlado Kalember), Pađen je konačno stigao sa Aerodromom do Beograda. Nastup 19. avgusta na "Bir" festu, gdje su bili nosioci večeri uz Riblju čorbu, morao sam avaj! sticajem okolnosti propustiti, ali iz onoga što je napisao moj saradnik u novinskoj agenciji Beta Jovan Ristić, Aerodrom je odlično odradio posao:

"Svirka je bila izvrsna, i sa produkcijskog aspekta možda i najbolja od svih iz prve dve večeri 'Bir festa'. Najbolji odziv publike Pađen je dobio sa novotalasnim klasikom 'Stavi pravu stvar', koji je išao na samom kraju koncerta, i pesmama 'Fratello', 'Što si mi u kavu stavila', a solidno su prošle 'Obična ljubavna pjesma', 'Azrin' evergrin 'A šta da radim', te 'Usne vrele višnje'".




Posebno je bilo zanimljivo naknadno saopštenje Kroacija rekordsa (Croatia records) da je nakon nastupa "Pađena i Aerodrom čekalo ugodno iznenađenje", jer je "zbog velike gužve i zakrčenih ulica nakon završetka 'Bir festa', srpska policija samoinicijativno ponudila našim dečkima da ih doprati do ulaza na autoput, i tako im uštjedila sate nervoze i čekanja u koloni".

Desetak dan ranije bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa Pađenom telefonski na vezi Beograd-Zagreb.

- Nakon koliko godina je Aerodrom ponovo u Beogradu?

Pađen: Nakon nešto manje od 25 godina.

- Je l' moguće da je toliko?

Pađen: Ma nije! (smijeh) Zadnji put je bio mislim 1985. ili 1986. u Studentskom kulturnom centru. Tu negdje. Svirali smo mi u Beogradu i na stadionu Tašmajdan, tamo smo imali svoj koncert. Nakon toga sam bio sa Azrom u Domu omladine šest koncerata, koliko ih je bilo. Zadnji put sam bio u Srbiji sa 4 asa prije četiri godine. Ranije smo imali pozive od prije pet godina za Egzit, ali nisam imao bend. Mi smo (Aerodrom) tek prije dve godine ponovo zasvirali.

- Vaše posljednje izdanje je album "Hitovi i legende", o čemu se radi?

Pađen: Tu se radi o CD-u snimljenom uživo u (zagrebačkoj) "Tvornici" pretprošle godine gdje se nalaze najpoznatije pjesme grupa sa kojima smo surađivali u osamdesetima, pa i kasnije. Neki ne znaju da sam svirao u Azri četiri godine. Čak Tomislav Šojat basist u grupi (Aerodrom) je bio u zadnjoj postavi Azri, kad smo snimili "Balegare ne vjeruju sreći". Sviramo uz standarni repertoar (Aerodroma) i po nekoliko pjesma svake grupe sa kojom smo surađivali. Tu je bio Film Jure Stublića sa kojim smo surađivali u studiju, zatim Parni valjak. Uzeli smo jednu pjesmu koju sam snimio sa njima. Bio sam u prvoj postavi Parnog valjka, to isto puno ljudi ne zna. Lajner koji je svirao na "Hitovima" je odsvirao od Haustora "Moju prvu ljubav", pa smo i to ubacili. To su neke pjesme koje su obilježile osamdesete, a mi smo s tim ljudima surađivali bilo kao članovi grupa, bilo kao studijski glazbenici.


- Posljednji studijski album Areodroma "Rock @ Roll" ne zvuči melodijski tužno i rezignirano, ali stihovi su ironični, crnohumorni i ne preterano optimistični.

Pađen (smije se): To su pjesme nastale kao reakcija na ovaj naš tranzicijski bluz, koji je čini mi se zahvatio ne samo Hrvatsku, nego mogao bi reć' možda i sve države koje su nastale raspadom Jugoslavije. Normalna je stvar da se to reflektira na svakoga ko stvara, pa to sad svako vidi na neki svoj način, je l'? A ja sam opet nastojao da ne upadnem u neku patetiku, niti kukanje, jer zapravo cijela ova scena kod nas je prilično plačljiva. Onda sam htio kroz neki možda ironični i satrični kut gledanja ispričat' svoju priču kako ja to vidim.

- Ima žestokih stvari kao "Osama" o otmici aviona ili "Ovce se samo nadaju" gdje se ne ostavlja mjesta nekoj nadi.

Pađen: Da. Sama riječ kaže: "Ovce se samo nadaju". Otkako je svijeta i vijeka stvari su u principu poprilično iste. Iako se nadamo da će tokom evolucije kroz vrijeme ljudi možda uvidjeti gdje su griješili pa to ispravljati, bojim se da su pomaci u ljudskoj svijesti generalno vrlo minimalni. Ako uzmeš Šekspira možeš primjetiti da ga možeš savršeno premjestit' u današnje vrijeme. Nije se puno toga promijenilo. Uvijek je bilo prevare i ratova, uvijek je vlast bila u velikoj mjeri dvolična i uvijek se sve baziralo na tome da narod ispašta na kraju priče.

- Je l' "Nema više druga Tita" žal za proteklim vremenima?

Pađen: Pa to je na neki način zajebancija (smijeh), ali činjenica jest da više nema nekog vrhovnog autoriteta koji može reć': "E sad je dosta!" On je bio možda jedna od zadnjih figura koje su imale mogućnost da konkretno neke stvari presjeku. To je više kao metafora da zapravo nema više nikoga da ima moći reć': "E ljudi sad je dosta bilo, dosta sranja, ajmo radit stvari kako treba!" Iako ne znači da sam nekakav pobornik onog sistema. I u njemu je bilo puno grešaka, baš kao i u ovim novim sistemima. Društvene okolnosti i sistem koji je sad demokracija, ne sadrži takav mehanizam. Ograničeni kontekstom su i ljudi koji bi mogli tako nešto uraditi.

- "Dobra vremena" opet imaju neku vrstu nostalgije.

Pađen: Da. Tu sam više želio reć' da je nestalo romantike. Ljudi su više okrenuti nekakvim virtuelnim dimenzijama. Čovjek danas ima puno mogućnost za kontakte i pronalaženje raznih informacija za koje smo se nekad morali borit'. Čini mi se što smo teže dolazili do informacija bile su nam vrijednije. Danas svako može doć' do bilo kakve informacije, a ljude zapravo interesiraju vrlo površne stvari. Ta pjesma govori da su se izgubile neke vrijednosti koje su činile život nekad.


- Album zatvara "Fait Accompli", koju si napisao sa Džonijem Štulićem.

Pađen: Ja sam muziku, on tekst. Pjesmu smo posvetili Džonu Lenonu. "Fait accompli" znači završen čin...

- ...Zato se na kraju spominje u stihu Džon! Mislio sam da se odnosi na Štulića...

Pađen: ...Možda je on to sebi napravio neku vrstu samoposvete (smijeh), ali generalno je za Lenona pravljena. Meni je oduvijek bila jako draga. Htio sam napraviti svoju verziju, jer ova koju smo napravili na "Balkanskoj rapsodiji" je bila vrlo minimalistična, a i ljude podsjetit' na tu pjesmu jer mislim da je odlična.

- Snimio si svojevremeno pjesmu "Goli prick" prilično oštru optužbu na račun Štulića...

Pađen: ...Mogu ti reć' da se Džoniju u to vrijeme dopala, kako mi je rekao, mada on zna i promijeniti mišljenje koji put...Naime on voli kad se pomene, makar to nije hvalospijev. Bio sam nakon te pjesme kod njega u gostima u Holandiji u Hautenu. Mi smo uvijek imali prilično oštar način međusobne zajebancije. Nikad to nije bilo milovanje nego 'u kost'. Mislim da je to i poanta rokenrola generalno, da ne miluje, da nema prostora za lickanje i licemjerne izjave kao što se komunicira među ljudima uobičajeno.

- Je l' ponovno snimanje "Fait accompli" prisjećanje na saradnju sa Štulićem?

Pađen: Ma ne. Nije to neka vrst nostalgije, jer prošlo vrijeme ni ne postoji u glavama ljudi. Smatram da je sadašnji trenutak bitan, živimo u njemu, a sve ostalo ne postoji.


- Kroacija rekords je nedavno objavio Aerodromovu kompilaciju "Ultimate Collection", ali mislim da na CD-u nisu nikad objavili prve albume.

Pađen: Nisu izašli na CD-u, pa je izašao "Ultimate". Iako su govorili nešto da bi reizdali te albume na CD-u, ali ko zna...Ako se promijeni vrijeme i ukusi ljudi. Čak su bile i veliki hitovi neke od tih pjesama. Ali to treba pitat' njih, a oni komercijalno razmišljaju. Sad su krenuli sa tim "Ultimate-om", pa ne znam, možda za koju godinu...Vidjećemo šta će biti, trenutak je vrlo loš za diskografiju, ne samo ovdje nego i u cijelom svijetu. Znam da je pala prodaja u prvoj polovini ove godine oko 40 posto, a i najezda je nekih drugih stilova, koji nemaju ponuno veze sa ovim što smo radili i što radimo, tako da treba se pritajit' i čekat' neko vrijeme kad će to opet bit valorizirano. Zna se što je danas komercijalno i kakva se muzika sluša u raznim prigodama. Naprosto mislim da je glupo ići protiv sebe i bit' što nisi, jer će te automatski zasjeniti neko ko to je. Mislim da se treba držat' onoga što voliš radit' i pokušat' opstat'. Najveći mi je uspijeh što još uvijek mogu aktivno svirat'. Nije da se ubijam od količine svirke i količine koncerata, ali ima ih. Meni je svaki koncert hajlajt sto bi rekli Englezi i Amerikanci. Meni je to svečanost. Neko je rekao da je vrhunac bavljenja muzikom koncert.

- Imaš neke stare snimke koncerata Aerodroma?

Pađen: Imam na nekakvim kazetama i iskreno rečeno ja to davno nisam slušao. Nisam našao vremena, ali imam to negdje.

- Na CD-u su se pojavili albumi Grupe 220 "Slike" (1974) i Parnog valjka "Dođite na šou" (1976), koji je objavio PGP RTS. Kako ti zvuče?

Pađen: Prvi album Parnog valjka uopće nisam znao da je izašao na CD-u! "Slike" znam, uspio sam nabavit' u nekom dućanu u Zagrebu. To dobro zvuči s obzirom kad je snimka napravljena i s obzirom na okolnosti zvuči dobro i danas. Sad sam čuo i da Štulić izdaje 14 knjiga u Beogradu i uz njih idu dva koncerta koja smo radili sa zadnjom postavom Azre, gdje su bili i Šojat i Branko Knežević na bubjevima. I to je skinuto sa kazeta. Mi smo snimali koncerte na kazete. Mi smo to pokušali obradit' zvučno, remasterizirat' isto, i stavit na CD, tako da čak i to dobro zvuči.

- Znam da kruži netom neki snimak iz Banja Luke 1990. godine.

Pađen: Ja sam se čuo prije jedno dva tjedna sa njim (Štulićem) i onda mi je rekao da su Banja Luka i Mostar. Po njegovoj tvrdnji, a to je napisao u knjizi "Smijurija u mjerama" (2005), to mu je najbolja postava Azre ikad.

- Zar nije tad bio naziv Sevdah šatl bend?

Pađen: Da, ali generalno ljudi to nisu htjeli prihvatiti, pa smo svirali pod imenom Azra ponovo.

- Koji je bio zadnji koncert i zašto je to stalo?

Pađen: Hvar 15. 8. 1990. Zašto je to stalo? Pa Džoni je otišao nakon toga u Nizozemsku, pa se vratio, pa je snimao nešto u Sarajevu, pa je onda rat došao, i naprosto se cijela priča razvodnila. Pa se on povukao i to je to.

- Si možda svirao nešto na albumu Azre "It Ain't Like Movies At All"?

Pađen: Ne. To je snimano puno ranije. Ja kad sam došao kod njega prvi put 1987. Svirali smo veliku nagradu Nizozemske. To je bilo kao nekakvo takmičenje bendova i prvi put sam bio kod njega tamo i znam da je imao pol jedne sobe tih albuma "It Ain't...". Ne znam, on je vjerojatno to dao tiskat' sam, pa nije uspio distribuirati.

- Koliko je Parni valjak bio nastavak Grupe 220?

Pađen: To je zapravio i bio nastavak Grupe 220. Svirali smo Hus (gitarista Husein Hasanefendić) i ja, Piko (Stančić) na bubnjevima i, Komad smo ga zvali, basista (Nenad) Zubak. Tražili smo pjevača i onda smo vidjeli Akija (Rahimovskog), složili se da ima potencijal i pozvali ga u bend. On je iz Skoplja došao iz grupe Top, sa kojima je svirao na "Bum" festivalu u Zagrebu. Tamo smo ga vidjeli i ponudili mu posao. Međutim Zubak i Stančić se nisu bili voljni profesionalno totalno upustit' u sviranje, zbog fakulteta. Onda smo Hus i ja odlučili da uzmemo novog basistu i bubnjara, i to su bili, danas pokojni na žalost, (Zlatko Mikšić) Fuma i Srećko Antonioli. Tako smo osnovali Parni valjak. Aki je već bio sa nama u grupi. Čak smo svirali, mali kuriozitet, u Beogradu prvu verziju pjesme "Lipe cvatu".

- "Lipe cvatu"!?

Pađen: Goran (Bregović, vođa Bijelog dugmeta) je napisao tu pjesmu za Biseru Veletanlić i zvala se "Šta ću nano dragi mi je ljut". Mi smo to svirali Grupa 220 kompletna! Nas četvorica plus Aki, znači prije Parnog valjka, i Goran na gitari i Bisera je pjevala. To smo svirali na beogradskoj "Hit paradi". Pošto smo zajedno svirali koncerte sa Bijelim dugmetom Goran je došao i pitao da l' bi mi htjeli to svirat', da nju otpratimo. Mi smo rekli da nema problema. Sat vremena smo imali da naučimo pjesmu i onda smo to odsvirali uživo. I onda sam ponovo sreo Gorana, nakon ne znam koliko godina u Rovinju. Onda je bio Tifa (pjevač Mladen Vojičić) taman došao u bend. Čini mi se da su to svirali kao "Lipe cvatu". Rekoh: "Pa ja znam ovu pjesmu samo se nije tako zvala!" (smijeh)

- Zašto si otišao iz Parnog valjka?

Pađen: Zato jer sam se naprosto zasitio. Meni muzika mora bit' izazov. Moram stvarno voljet' to što sviram. Imao sam druge muzičke vizije u glavi. To je uzrok. Htio sam svoj bend napraviti i svirati nešto drukčije.

- Koliko je to bio rizičan potez?

Pađen: Uvijek je rizično, uvijek si na početku, pogotovo kod nas. Moraš se uvijek iznova dokazivat'. Ja sam i poslije imao neke ponude da im se ponovo pridružim, kad su već bili veliko ime, ali velim jednom kad sam otišao nije me interesiralo. Volim rizike. Sastavni dio života. Sigurnosti zapravo nema. Ko god ti kaže da može nešto garantirati, laže. Prema tom, kad već nije sigurno treba slijedit' zov svog srca.


Aleksandar Arežina

Коментари

Анониман каже…
Zadovoljstvo je bilo procitati ovaj clanak

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.