Splitski Đavoli nisu se ponovo okupili prošle godine povodom četvrt stoljeća osnivanja, iako je i izašli trostruki CD boks set bio prilično dobar povod/izgovor za to. Njihov nekadašnji vođa Neno Belan izgleda se konačno oslobodio njihove sjenke, ponudivši u proteklom razdoblju odličan album "Rijeka snova", dvostruki živi CD "Tvornica snova", i naravno zaista veliki hit duet sa Masimom Savićem "Zar više nema nas".
"Od Đavola jedan je u Gruziji, jedan na Hvaru, jedan u Splitu, jedan u Metkoviću, a ja sam svugdje. Svi su sa familijama, u poslovima koji nemaju veze sa muzikom i to je dosta komplikacija. Trebalo bi i probe imati. Ne bi se moglo tek tako dogoditi da se popnemo na binu iz čista mira, pogotovo jer ljudi nisu svirali dosta godina. Velika energija bi se trebala uložiti u to, a ne znam ima li smisla, ni kako bi to zvučalo", objasnio mi je Belan.
Njegovu samostalnu karijeru nisam preterano pratio, ali moram priznati da me album "Rijeka snova" (2007) prijatno iznenadio. Skoro pa remek-djelo, od meni prelijepe naslovne pop pjesme, preko klapama i Jadranom obojenim "Srcem od leda" i "Galebom", do rege i marijači uticaja u "Divojci sa juga". Ostatak je skoro isto toliko dobar, ali me se nije ni najmanje dojmila poskočica "Fiumera (Dva Bracanina)". Zato i pored utkanog pregršta lijepih i sjetnih osjećaja u pjesme, ocjena - "skoro remek-djelo".
Belan je potom ubo stvarno straobalan hit sa "Zar više nema nas", a sam je kao neku krunu ovog dijela karijere isticao živi "Tvornica snova" (2009) snimljen na koncertima u zagrebačkom klubu "Tvornica" 2008. godine. Dakle, možda stvarno Đavoli više nisu potrebni?
- Znam da ti se poslije koncerata javljaju ljudi sa utiscima i komentarima preko interneta?
Belan: Ima toga i uživo! Zadnjih godina nam se često događa da dođu parovi koji nisu baš u cvijetu mladosti, znači već su odradili neke svoje varijante, i onda dođu pozdrave me i kažu: 'Mi smo se prvi put poljubili uz tvoju pjesmu 'Vino noći', danas smo u braku i imamo dvoje djece'. I to je lijepo! Lijep je osjećaj da sam dio svega toga. Ispunjava me.
- Koliko znam bilo je poziva da svirate na svadbama...
Belan: Da, čak smo svirali na par rokenrol svadbi. Normalno nećemo doći bilo kome bilo gdje, ali bilo je par specifičnih situacija. Prošle godine smo svirali na jednoj svadbi i umjesto valcera koji bračni par pleše, oni su imali želju da plešu uz našu pjesmu 'Divojka sa juga' i to je bilo fantastično!
- U Beogradu si nastupio u decembru (2008. godine) kao gost koncerta Masima Savića u Sava centru. Čak dva puta ste izveli 'Zar više nema nas'. Je l' te iznenadila popularnost te pjesme?
Belan: Iznenadio sam se prije nekoliko mjeseci kad je stvar probila sve plafone mog i Masimovog očekivanja. Nije prejednostavna, ima neku poruku, muzički je složena, nije rađena kao tipična hit pjesma ali je postala ultimativni hit u Hrvatskoj. Čujem i tu da je jako dobro prošla, tako da smo očekivali da će biti dobra reakcija publike u Sava centru. Uostalom bio sam nekoliko puta Masimov gost na koncertima i svugdje je fantastično dobro prošla.
- Imaš neko objašnjenje?
Belan: Ono što sam htio kroz tekst reći je generacijsko prepoznavanje. To u stvari nije ljubavna pjesma! Obraćam se svojoj generaciji i razmišljam o životu sa pozicije 47-godišnjeg čovjeka. A onda kako su se mladi našli u tome - ne znam (smijeh), ali mi je interesantna situacija, koja mi paše. Radio sam pjesmu za Masimov album i nije trebala biti duet. Njegova ideja je bila da mu se čini da bi možda bilo zgodnije da ja dođem za duet i da će biti energije koja će biti efikasnija nego da on sam otpjeva pjesmu.
- Pjesma je hit, a ti si je skoro izgubio. Je l' često gubiš svoje pjesme?
Belan: Ne. Nisam hiperproduktivan. Ne radim previše pjesma. Radim jednu, dvije, tri godišnje maksimalno, ali se svakoj posvetim dovoljno duboko i kvalitetno da dostigne neki nivo ispod kojeg ne želim. Drugim riječima ne želim se trošiti. Za tu pjesmu Masimo me startao prije dvije i po godine kada sam išao na odmor na Brač ljeti. Taman sam bio na putovanju prema Braču. Tu noć sam napravio pjesmu uz gitaru i zamolio prijatelja mogu li to snimiti u studiju u Splitu, dok idem na trajekt. Zato je i došlo do gubljenja pjesme. Da sam radio kod svoje kuće u studiju, ne bi, jer normalno ima tamo svoju arhivu. Ovako sam otišao na Brač i očekivao da će Masimo te godine snimiti plocu, nisam razmišljao da bi to moglo biti izgubljeno. Međutim on je odustao od autorske ploče i krenuo u 'Vještinu 2". Nazvao me da bi pjesmu stavio u ladicu i da će je upotrebit kad dođe vrijeme. Ja sam rekao "OK, nema problema". Bio sam već zaboravio na nju, da bi me on prije godinu dan nazvao i rekao da sada može uraditi tu pjesmu. Rekoh: "Nema problema", a on meni: "Pošalji je". Ja rekoh: "Pa poslao sam ti je prije dvije i po godine!" (smijeh) Pitanje: "Imaš kopiju?". Kažem: "Nemam". Onda je nastala panika (smijeh). Srećom našao je CD koji je bio bez oznake. Pjesma je imala interesantan put. Na kraju je ispala duet, a nije trebala biti. Išli smo na Festival dalmatinske šansone u Šibenik, a nisam imao plan tamo ići, i pobijedili smo!
- U zagrebačkom klubu "Tvornica" održao si dva koncerta na kojima je sniman tvoj prvi živi album. Rekao si čak da ti je drugi koncert možda bio najbolji u karijeri...
Belan: Neću reć najbolji, ali jedan od najboljih sigurno. Odavno nismo doživjeli takvu ekstazu i euforiju. Podsjetilo me na najbolje dane Ðavola iz osamdesetih.
- Postoji li kod tebe sad bojazan da si time postigao vrh i da možda sada ide neki pad?
Belan: Nema bojazni nikakve! Ne razmišljam toliko daleko unapred i ne želim se opće opreterećivati. Šta bude biće. To je vožnja, improvizacija iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Vidjećemo dalje kako će se stvari razvijati i shodno tome postavit se i ponašati.
Ponovo smo razgovarali krajem ovog proljeća u opet Beogradu pred Belanov koncert u bašti Studentskog kulturnog centra. Njegov srpski promoter Long plej odlučio je prekinuti kratkotrajnu tradiciju zimskih koncerta za Dan zaljubljenih u Beogradu i prebaciti ga na sam početak ljeta u otvorenu baštu.
- U Beogradu tebe i na ono što si radio sa Đavolima uglavnom gledaju kao na neku morsku, muziku za ljeto.
Belan: To ima smisla kad razmišljam o grupi Đavoli, o svojim počecima. Onda smo bili retro bend koji je radio imidž na bazi zvuka kasnih pedesetih, ranih šezdesetih, a ta muzika je vezana uz ljeto, uz te neke ljetne filmove američke. I onda ta priča o ljetu ima smisla. Dalje sam se razvijao kao autor i muzičar, svašta se nadogradilo na to, tako da baš samo uokviravat' nas kao ljetni bend sada nema više smisla.
- Ipak na "Rijeci snova" si ponudio taj neki morski zvuk sa klapama.
Belan: Da, ali klape pjevaju i zimi. (smijeh)
- Da, ali za nas iz unutrašnjosti je to veza sa ljetom...
Belan: Zato što ste vi na godišnjem odmoru ljeti. Otud taj dojam. Ali klapa je etno muzika Dalmacije ko što je tamburica etno muzika Vojvodine, a tamburica se svira cijelu godinu i kapa pjeva cijelu godinu. Nastupaju najnormalnije zimi. Vaša percepcija je druga, jer dođete na godišnji odmor dolje ljeti pa je ljeto = klape, ali to nije istina.
- Dobro, ali to te opet vezuje za mediteranski zvuk.
Belan: Pa je, ali na mediteranu postoji zimi bura! Recimo bura je hladnija od svega što se tu događa zimi! Teško onome ko uleti u buru.
- Prošle godine si u Domu omladine bio prilično iznenađen kako su dobro prihvaćene stvari sa "Rijeke snova". Najavio si njihov blok skoro izvinjavajući se, ali si poslije odobravanja publike zbunjeno rekao: "Ovo nisam očekivao!"
Belan: Obično poučen iskustvom sam imao dojam da ljudi u Beogradu ipak bolje reagiraju na stare pjesme iz perioda grupe Đavoli, zaključno sa prvim solističkim albumom gdje je pjesma "Sunny Day". Međutim, prošle godine se dogodio repertoarni pomak, u stvari pomak u reagiranju publike u Beogradu, a to je da su odlično reagirali na sve pjesme sa zadnjeg studijskog albuma. To me je posebno obradovalo. To je odlično! Zatvorio se krug. Ne bi da ljudi imaju dojam da se šlepam na staru slavu. Naravno stare pjesme su vječne i uvijek ću se na neki naci djelomično oslanjat' na njih. ali 'oću pokazat' da i dalje sam aktivan i kreativan, da radim i dalje dobro i kvalitetno. Lijepo mi je kad ljudi prihvaćaju i novo što radim.
- Napisao si "Zar više nema nas" Za Masima, ali inače ne radiš puno pjesama za druge izvođače?
Belan: Nikad ne planiram, ili se dogodi spontano ili se ne dogodi uopće. Ako me u tom momentu nešto inspirira. Ne volim silovat' stvari. Uopće ne radim puno za druge izvođače, svega sam par pjesama u životu uradio za druge. Masimo uvijek u šali kaže da je 16 godina čekao na moju pjesmu, jer me prvi put pitao 1990. da l' ću mu raditi pjesmu, pa sam mu rekao da 'oću. Sad me zeza da me već počeo molit za novu stvar, jer ako što prije počne, onda možda do 2020. dobije drugu pjesmu. (smijeh) Nisam tip koji radi po narudžbi, nego kad se dogodi inspiracija.
- Uradio si muziku za predstavu "Buraćino" Hrvatskog narodnog kazališta iz Šibenika čija je premijera u julu. Koliko ćeš se posvetiti ubuduće takvim stvarima?
Belan: To ne ovisi samo o meni, već i o ponudi i potražnji. Da mi nisu ljudi odgovorni za predstavu ponudili varijantu ne bi bilo te muzike. Slučajnost iz moje perspektive. Ako me za godinu dana opet neko pozove možda prihvatim. Sve ovisi. Ne volim planirati, nemam čvrste stavove o tome da li moram dvije predstave godišnje raditi ili neću napraviti nijednu slijedećih pet godina...Svidilo mi se to iskustvo i vjerojatno će toga bit' ukoliko bude prilika, a vjerujem da hoće, ali sad konkretno kad...
- Bi li radio muziku za film ili seriju?
Belan: Bi apsolutno! Neostvarna mi je želja u životu da radim filmsku muziku. Inače smatram da općenito moj rad zvuči dosta filmično. Neki ljudi su me počeli uzimat', u par filmova se pojavljuju songovi Đavola i onog nešto kasnije. Svaka pjesma je film i obratno.
- Kako gledaš na stanje scene sada u Hrvatskoj?
Belan: Smatram da je generalno u krizi. Dosta je to industrijski na višem stupnju, ali kvalitativno na nižem nego osamdesetih. Mislim da je prije bilo boljih autora i pjesama, što je vrijeme pokazalo. Danas je to puno jače u smislu medijske propagande i izdavaštva, otišlo se jako u širinu, imaš milione tih nekih pevača, ali šta će od toga opstati? Mislim jako mal procenat. Manji u odnosu na zlatno doba pop i rok muzike, tako da ne znam gdje će to ić' dalje, ali nisam baš prevelik optimista. Živim u Rijeci, gdje znam da ima oko 100 i nešto mladih bendova. Znači scena živi mada nisam to imao prilike čut'. Kad smo bili mladi i počinjali, sviralo se na svakom koraku. U Splitu u svakoj mjesnoj zajednici su bili non stop koncerti. Mi smo mogli svirat' samo u Splitu 20-30 koncerata godišnje. Onda su bile te gitarijade nekakve jake na nivou bivše države, gdje smo se imali priliku kao mladi bend pojaviti i promovirati. A ovi mladi bendovi danas čini mi se nemaju priliku, jer mediji sve diktiraju, a oni su povezani usko sa industrijom. Oni znaju točno koji igrači njima trebaju neovisno o kvalitetu. Nemam u stvari ni priliku čut' mlade bendovi, a ne sumnjam da među njima ima talentiranih.
- Si čuo nekog zanimljivog iz Srbije, Bosne i Hercegovine...
Belan: Čujem tek kad neko postigne uspijeh, tipa Letu štuke, to mi se sviđa, okej je. Vjerojatno u Sarajevu ima isto gomila mladih klinaca koji vježbaju, sviraju, ali ih ne znam. U Rijeci ne znam gdje ću ih čut', a kamo li u Sarajevu.
Aleksandar Arežina
Коментари