Странице

субота, 29. мај 2010.

Pekinška patka - Povratak u budućnost

-->
Pekinška patka održala je poslije 29 godina povratnički koncert u Beogradu, 21. maja u ispunjenoj bašti Studentskog kulturnog centra, dokazavši brojnoj mlađariji da pank mogu skoro podjednako uvjerljivo svirati 50-godišnjaci. Prvoborci panka u Jugoslaviji pokazaše da su ih preuranjeno smještali u muzej i da za njih možda ipak ima budućnosti.

Na koncertu najavljenom kao proslava 30. godišnjice čuvenog singla "Bila je tako lijepa", Novosađani predvođeni pjevačem Nebojšom Čonkićem-Čontom žustro i pošteno su spržili stare klasike sa danas isto tako čuvenog prvenca "Plitka poezija" (1980). Možda će se kasnije ispostaviti da je koncert bio ipak značajniji po prvom izvođenju uživo dve nove pjesme (istina obrade)?

Kako reče Čonta koncert je bio "svetska premijera" uživo singla koji će "izaći u julu, eventualno avgustu". Prvu pjesmu "Un ano de amor" iz filma Pedra Almodovara "Visoke potpetice" Čonta je izveo na španskom. Možda je pretjerano reći da je Čonta falširao, ali se jasno čulo da je imao dosta poteškoća sa glasom. Kao da je kroz čitavu pjesmu pokušavao da se nađe. Svirka Patke biješe ipak prilično dobra. Druga je malo sporija, ali čvrsta i praskava na srpskom otpjevana "Prava ljubav", zapravo obrada "Into the Valley" škotskih pankera Skids. Zvuči dobro. Publika žedna starih stvari očekivano je ostala prilično ravnodušna na nove pjesme. Ostaje da se vidi kako će sve to zazvučati na singlu, koji treba objaviti Patkin promoter beogradski Long plej.




Pekinška patka bolja od Pistolsa?

Pekinška patka čudesno je vaskrsla u prvoj postavi, krivoj za danas legendarni prvi singl "Biti ružan, pametan i mlad/Bela šljiva" (1979) i isto takav album "Plitka poezija", kako bi u ljeto 2008. godine nastupili na festivalu Egzit. Na glavnu festivalsku pozornicu izađoše neposredno prije jop jednog sastava iz legende - Seks pistolsa (Sex Pistols). Čonta, gitarista Sreta Kovačević, basista Boris Oslovčan i bubnjar Laslo Pihler pred nekoliko desetina hiljada Srba, pripitih/nadrogiranih Engleza i nešto manjinskih naroda, rafalno su, glasno i nabrijano, u oko pola časa isprašili gomilu dvominutnih klasika sa "Poezije". Jezici kažu da je Patka kao pravi pank sastav griješila na pravim mjestima, da je bila kudikamo bolja od iznenađujuće tihih i klinički tačnih Pistolsa...Meni je srce bilo ispunjeno, a oba sastava podjednako dobra. Svak na svoj način. Smatram da su Pistolsi bili odlični, samo dosta tiši u odnosu na srpske ispisnike. Pratio sam nastupe na nekih pedesetak metara ulijevo od pozornice.  Moje sjećanje kaže da je Patka poslije dvadesetak minuta žestoke svirke naglo stala, kao da je došlo do nekog tehničkog kvara, izletanja osigurača ili sličnog, da bi se prenuli i pobjedonosno okončali nastup sa još otprilike dve pjesme. Mislim (nemam potvrdu) da je Patka toliko žestoko brijala da je spalila nešto od opreme i time kasnije stišala Pistolse. Primjetno je bilo koliko je dugo Džonu Lajdon (John Lydon) i društvu bilo potrebno da izađu pred publiku. Kao da je trebalo tehničarima da zaleme i pokrpe pojačala, kablove, šta li već...Možda ovo nema veze sa činjenicama, ali priznaćete dobro zvuči. Iako je bilo stidljivo nagovješteno da bi prva postava Pekinške patke mogla održati još neke koncerte, to se nije desilo, a razlozi nisu objelodanjeni.


Drugi dolazak

Dve godine kasnije došao je red da se okupi druga postava Pekinške patke zaslužna za singl "Bila je tako lijepa/Buba rumba" (1980), drugi tjeskobniji novovalni album "Strah od monotonije" (1981) i oproštajni koncert 1981. godine na Kalemegdanskoj terasi u Beogradu. Čonta i Pihler ovaj put su se sa gitaristom Zoranom Bulatovićem-Baletom i basistom Marinkom Vukmanovićem-Maretom namjeračili da u SKC-u proslave 30 godina ludo raspojasanog i odličnog singla "Bila je tako lijepa", zapravo obrade starog romantičara Dragana Stojnića (1937-2003), koji je opet bio prepjevao francusku šansonu "Elle etait si jolie" izvjesnog Alena Barijea (Alain Barriere).
 
"Za Novu godinu Čonta je svratio do mene, pričali smo, slušali NME radio i zaključili kako će uskoro biti 30 godina od kada smo snimili 'Bila je tako lijepa'...Malo po malo, i pao je dogovor da ove godine, ako to bude moguće i ako se svi sretnemo u Novom Sadu, u to ime nazdravimo. Nazvao sam Baleta i on mi je potvrdio da dolazi, I posle toga klupko se samo rasplelo”, objasnio mi je Mare kako je došlo do ponovnog okupljanja.

No, par dana pred koncert javlja se Kovačević koji saopštava da je kao "osnivač grupe Pekinška patka i autor i koautor pesama sa jedinog autentičnog albuma Pekinške patke 'Plitka poezija', zatečen zloupotrebom imena i legata projekta, od strane ljudi koji sa istim imaju malo, a neki i nimalo veze".

"Posle nastupa na Exitu 2008. godine, Pekinška patka je završila svoje koncertne aktivnosti. Svaka druga postavka benda posle toga, je samo ’patka’. Muzika je zakonom zašticeno autorsko delo koje pripada autoru - stvaraocu! Ne mogu da dozvolim javno izvodenje pesama ciji sam autor i koautor, grupi gradana koja je zakazala okupljanje pod imenom Pekinška patka, i za svaku dalju zloupotrebu, obraticu se za to nadležnim institucijama", naveo je Kovačević.

Čonkić/Pihler/Bulatović/Vukmanović odgovaraju da je "grupa snimila dva albuma sa dve različite postave, gde se obe smatraju originalnim, kako u medijima tako i od strane diskografske kuće Jugoton" (danas Kroacija rekords).

"Pekinška patka je osnovana 1978. pod nazivom koji je osmislio njen frontmen Čonkić. Jedino tačno u saopštenju gospodina Kovačevića jeste da je on jedan od članova tadašnje postave grupe. Autorstvo nad pesmama sa prvog albuma je podeljeno između Čonkića i Kovačevića. Čonkić je napisao pet pesama, Kovačević tri, a pet pesama su koautorski rad...Tekstove za sve pesme na srpskom jeziku napisao je Čonkić. Na žalost jula 1980. Kovačević je bez prethodne konsultacije i Čonkićevog znanja, prijavio koautorstvo nad pet Čonkićevih pesama i jedini potpisao formulare o prijavi autorskog dela u SOKOJ-u. Ti podaci se razlikuju u odnosu na one koje je Jugoton prethodno dobio od članova grupe i odštampao na vinilu ploče 'Plitka poezija'", istakla je Pekinška patka.
 
Očekivano, prepucavanje je podiglo dosta prašine u srpskoj javnosti, naravno i onog njenog dijela koji prethodno nije ni primjetio povratnički koncert Pekinške patke. Kovačević je čini mi se svojim saopštenjem samo pomogao i izreklamirao koncert Pekinške patke. Uz to Čonkić i drugovi su odmah na početku povukli izuzetno lukav potez, pozvavši na konferenciju za novinare u Beograd da govore producent njihova oba albuma muzički urednik Studija B Sloba Konjović, uticajni muzički poslenici Peca Popović i Momčilo Rajin, i autor "NS rockopedije" Bogica Mijatović. Svoj položaj su dodatno učvrstili iznenađujućom najavom da će u julu/avgustu objaviti povratnički singl (prvo diskografsko pregnuće još od 1981. godine i "Straha od monotonije"!), a idućeg proljeća i album obrada šlagera starih jugoslovenskih festivala iz šezdesetih!

Poderavanje roka u Beogradu

Uprkos prethodnih dana oblačnom i kišovitom vremenu, Long plej se odlučio za hrabar potez da koncert bude u prostranijoj otvorenoj bašti, umjesto u zatvorenoj velikoj sali SKC-a. Prostor je bio ispunjen Beograđanima, i brojnim Novosađanima, što tokom koncerta Čonta nije propustio naglasiti sa lokal patriotskim ponosom. Jedina mana je bila što je veče bilo prilično prohladno, ali to izgleda nije smetalo nikome od oko 1.700 posjetilaca. Počelo je puštanjem šansone Edit Pjaf (Edith Piaf) "Non, Je Ne Regrette Rien", što je mene malo previše podsjetilo na foru Pistolsa koji su na Egzitu puštali pred izlazak na pozornicu isto tako prastaru "There'll Always Be An England". Uz to pušten je govor britanskog premijera Vinstona Čerčila o tome kako se nikada neće predati, ali neka znatno ubrzana snimka na kojoj nije ličio na sebe ili to možda nije ni bio on? Nekoliko minuta takve predugačke najave prošlo je prije nego što je Patka konačno zagrmila sa "Poderimo rok", a onda i "Homburg", redom baš kao na "Plitkoj poeziji". Iako to nije bilo izričito pomenuto na koncertu, moglo se vidjeti da za bubnjevima ne sjedi Pihler, koga je zbog iznenadne bolesti prilično dobro zamjenio Robert Radić (La strada, Love Hunters, Veliki prezir).

"Pozdrav Beogradu posle 29 godina. Pozdrav svima koji su nas onda gledali i koji su sad došli prvi put...Pozdrav i svima iz Novog Sada. Došli smo da pržimo! Skačite i pevajte sa nama", prozvao je prisutne Čonkic, uredno odjeven u svijetli sako, sa kravatom i obaveznim tamnim naočalama, okićen bedževima.

Uslijedili su sa prvenca "Ljubav" i "Never My Love", a čak sam i ja bezbjedno ukopan za šankom u dnu  bašte mogao vidjeti krš i lom klinaca, koji su u prvim borbenim redovima divljali uz sastav koji je nekad svirao dok oni još nisu bili rođeni (čak možda ni u petogodišnjem planu). Pank klasika sa polivanjem pivom, bacanjem jakni, šutkom...Sa koliko su strasti ušli u koncert svjedoči Čonkićevo neprekidno đipanje po pozornici, nepromijenjivo blažen izraz lica basiste Mareta, dok je poseban prizor predstavljao Bale. Gitarista se pankerski bezobrazno kreveljio, beljio i cerio, skaukutajući kao da ima 16 godina. I što je najvaznije sa velikim zadovoljstvom je tukao žice. Bale je ispaljivao rifove, akorde i nespretne solažice, pokazujući u čemu je suština sviranja pank gitare. Neprecizno, sa puno grešaka, koje liče kao da su unapred vježbane, a sve to poliveno opuštenom snagom i energijom.


"Dragi sugradani i Beograđani, vreme je za našu čuvenu kompoziciju koja je predvidela pojavu AIDS i polnih bolesti. Zato kao profesor moram da kažem da koristite kontraceptivna sredstva, a pre svega kondom", najavio je Čonta "Kontracepciju".

Patki se za "Gledaj ja sam svoj" pridružio jedini gost te večeri trubač novosadskih pankera Generacija bez buducnosti Slobodan Dragaš. Potom je sve stalo, pozornica se smračila. Prisutnima je pušten govor druga Tita (čija je smrt onomad odložila izlazak prvog albuma Patke 1980.) sa porukom da "ne skrećemo s puta u spoljnoj politici koji smo prokrčili, jer imamo sopstveni put". Poruka da Patka nastavlja dalje, možda samo podsjećanje na vremena u kojima je Patka stvarala, ili trik da članovi sastava odmore koji minut, a koncert se malo rastegne? U nastavku se "Bela šljiva" zakotrljala i zabučala kao na prvoj singlici, a publika je sa pojadnakim oduševljenjem dočekala i "Pankera u sakou starom".

"Sad stvar u kojoj sam prethodno napadao šminkere koji su odlazili u disko klub. Vremena se menjaju, nažalost sad klinci slušaju turbo folk. Meni se povraća. Mi smo tu da malo promenimo", najavio je Čonta pesmu "Stop stop" koja je ovaj put pored čuvenog stiha "Neću više disko" imala i novi "Neću više folk". Potrebno? Nisam bio baš ubijeđen. Potpuno u skladu sa povodom koncert je poslije 40-ak minuta zaključen legendarnom "Bila je tako lijepa". Stvar isporučuju sa meni iznenađujućom količinom snage i energije, ne tako daleko od singla snimljenog prije 30 godina! Svijetla se pale i muzika sa razglasa ispunjava baštu SKC-a. Slijede očekivana višeminutna dozivanja koja vraćaju Patku na binu za bis. Sastav isporučuje (opet) "Belu šljivu" i "Pankera u sakou starom". Čonkić se oprašta sa (iskrenim?): "Ovaj bis nismo planirali, ali posle ovog bisa mi odlazimo, ali ne u večnost nego ćemo se vratiti brzo", a Bale brzo dodatno objašnjava: "Vidimo se u avgustu na Kalemegdanu!"

Svijetla su se popalila, muzika sa razglasa ispunjava baštu SKC-a, ali se publika ne razilazi. Uporno dozivaju Patku natrag na pozornicu. Stiče se utisak ne toliko glasnnim povicima, koliko čudnim inatljivim ostajanjem u bašti. Poslije desetak minuta pale se svijetla na pozornici, Pekinška patka se vraća i zadaje završni furiozni udarac u vidu (opet!) "Biti ružan pametan i mlad" i "Bila je tako lijepa". Mada se mora priznati da je ponovljanje ovih pjesama zvučalo zeru još ubitačnije nego prvo izvođenje. Poslije jednočasovnog koncerta svijetla se u bašti pale i ponovo stiže muzika sa razglasa. Patka se nije vratila na treći bis, iako je zapanjujuće velika većina u publici i dalje podosta mirno stajala i čekala, valjda nadajući se da bi se Novosađani mogli ponovo vratiti?
 

Pekinška patka 30 godina kasnije

Povratnički nastup Patke u Beogradu očekivano je privukao gomilu njihovih klasića, ali i nebrojeno klinaca rođenih pošto je sastav prestao sa radom 1981. godine (išlo je dotle da sam u nekoliko navrata vidio roditelje u pratnji sitneži od tri do desetak godina! Eto šta je smjena pokoljenja). Prilično dobro ozvučenje omogućilo je Patki da se oglasi najbolje što može, a to je bilo živahno, žustro, praskavo i snažno. Zanimljivo da je druga postava osim pjesme "Neko" izbjegla "Strah od monotonije", što je blago rečeno čudno. Meni je smetao izostanak "Monotonije", koja bi lijepo legla na koncertu, a možda još poneka stvar...Još više je (svima) zasmetao izostanak "Bolje da nosim kratku kosu" istinskog klasika Pekinške patke. Može se samo pretpostaviti da je razlog sukob sa Kovačevićem. Uz to je Patka ponavljala stvari na dva bisa što je kao da neželjeno gledate uzastopno reprizu serije ili filma na televiziji. Malo ubije doživljaj. Na kraju se može zaključiti da je Patka kvalitativno uglavnom ponovila nastup sa Egzita, ako se izuzme tih nekoliko malih nedostataka. Jedino kao da publika baš nije odgovorila dovoljno snažno kako se moglo očekivati. Išlo se ka trećem bisu, ali dok je svirka trajala kao da je bilo male jedva primjetne uzdržanosti u odnosu sastav-publika. Srpska glasila su uzdržano hvalila koncert (RTS, B92, www.dobrevibracije.org, www.nadlanu.com) osim www.popboks.com koji je i pored priznanja za iskrenost svirke ustvrdio da je "za ovakve bendove najzahvalnija pozicija na polici imaginarnog punk muzeja". Iduće veče 22. maja Patka je svirala povratnički koncert u Zagrebu, u klubu Bugalu (Boogaloo) i ocijene su bez izuzetka bile izuzetno povoljne. Zanimljivo.


A sada nešto sasvim lično...

Na izletu osnovaca u Crikvenicu, negdje 1981/2. godine, susreo sam se prvi put sa Pekinškom patkom, jer su klinci koju godinu stariji od mene slušali na kaseti Jugotonovu kompilaciju "Svi marš na ples", sa pjesmom "Bolje da nosim kratku kosu". Dok se igrao sa kasetašom jedan čupavi dječarac je slučajno pritisnuo dugme za snimanje i ostao je zabilježen iza refrena "Bolje da nosim kratku kosu..." moj sićušni glas upućen ponešto starijem poznaniku: "...a ti imaš dugu!" Taj kratki zvučni kolaz u kome kao osnovac nakratko postajem prvi glas Pekinške patke ostao je zauvijek snimljen u mom mozgu, a himna jugo panka "Bolje da nosim kratku kosu" iz nekog razloga moja omiljena pjesma novosadskih pankera (sa novim refrenom "Bolje da nosim kratku kosu...a ti imaš dugu!). Krajem osamdesetih, u doba vladavine kaseta (danas skoro zaboravljenog plastičnog predmeta prilično lošeg zvuka), gnjavio sam sapatnike u srednjoj školi u mojoj Podravskoj Slatini imaju li na prodaju kakve ploče vrijedne slušanja. Nisam puno para potrošio, uglavnom sam besplatno dobio od djevojaka (ostavio im stariji brat, otiš'o u vojsku/na fakultet, a one te gluposti ne slušaju) hrpu sjajnih ploča poput "Film u Kulušiću Live" ili "Les chansons populaires" Električnog orgazma. U toj gomili bila je i prva singlica Pekinške patke "Biti ružan, pametan i mlad/Bela šljiva" (Jugoton 1979), jedan od prvih pank vinila u Jugoslaviji, dakle komad povijesne vrijednosti. Skoro nekorišten, dok nije dopao mojih šaka i gramofona... Iz svega navedenog cijenim sebe kao dobrog poznavaoca Pekinške patke i njihovog (mlađeg) savremenika. Uživo naravno nisam slušao i gledao do tada ugaslu Patku, jer o takvoj nemogućnosti da se jednom ponovo okupe u ovom ili onom obliku niko nije ni sanjao...

Zvanična strana: www.pekinskapatka.com/

Aleksandar Arežina

Нема коментара: