Hard rokeri iz Pule Atomsko sklonište na žalost nisu pokušali 2008. godine obilježiti na neki poseban način tri desetljeća izlaska prvenca "Ne cvikaj generacijo", osim što su povećali ionako zavidnu kilometražu brojnim svirkama po Srbiji i šire. Moje podsjećanje na obljetnicu poslužilo je bar da se basista i pjevač Bruno Langer na zanimljiv način nakratko osvrne na slavnu prošlost...
"Kad čovjek dođe u godine, sve te neke obljetnice, neke rođendane vezane uz muziku izbjegava, jer onda vidi da ima jako puno godina. Tako da nećemo ništa u tom smislu obilježiti tridesetu godišnjicu, osim prekrasnim nastupima i druženjima sa publikom u Srbiji", rekao mi je Langer na početku telefonskog razgovora sa Pulom u junu 2008. godine.
Najavljene svirke Atomaca tog ljeta na par velikih festivala u Srbiji, poput jednokratno postojećeg "Rok bastiona" početkom jula u Novom Sadu i potom u avgustu na masovki znanoj kao "Bir (Beer) festu" u Beogradu, bile su takođe bitan razlog da tada pozovem Langera.
"Svirke i dodir sa publikom su najljepša stvar što se muzičaru može dogoditi. Prisjetićemo se dobrih starih vremena. Kad sam bio mali, slušao sam na radiju spletove pesama naših naroda i narodnosti. Po uzoru na to, sada i mi izvodimo splet ‘atomskih’ pjesama", najavljivao je vođa Atomaca.
Ipak, najvažniji povod za razgovor bila mi je namjera da sa Langerom za novinsku agenciju Beta razgovaram baš o albumu "Ne cvikaj generacijo". No uslijed mog nespretnog rukovanja snimačem, ispostavilo se da baš taj dio nije ostao zapisan! Mom očaju nije bilo kraja. Ipak, ostalo je zabilježeno par zanimljivih ostataka našeg razgovora.
Prvi album Atomaca "Ne cvikaj generacijo" (1978 RTLJ) prožet je čvrstim rok zvukom i kataklizmičkim, društveno svjesnim i antiratnim stihovima Boška Obradovića. Tada su izgledali neosnovano mračnim i teško shvatljivim, kasnije su postali nažalost vrlo jasni i aktuelni. Album su snimili Langer, pjevač Serđo Blažić, bubnjar Saša Dadić, gitarista Dragan Gužvan i klavijaturista Eduard Kancelar. Sastav iz Pule je uz poneke promjene u postavi objavio još nekoliko albuma do Blažićeve smrti (1987), a potom je Langer preuzeo pjevačke dužnosti i time omogućio Atomsko skloništu da nastavi živjeti do danas. Posljednji album „Terra Mistica“ objavljen je još 1995. godine, a naknadni diskografski post Langer objašnjava nedostatkom motiva da pravi nove pjesme.
"Toliko je sranja oko mene u životu, drugačije se ne mogu izrazit', da to ne mogu da pretočim u pjesme. Opljačkani smo, porobljeni i rasprodati. Postajemo bijelo roblje, a i vi ćete u Srbiji to postati, jer sigurno idete našim stopama. Nemam inspiracije uopće da pišem nove pjesme, nego da se sjećam. Pa nek' me nazovu i nostalgičarom dobrih starih vremena. A i ljudi žele čuti dobre stare stvari, to očekuju od nas. Jer kad bi promovirali novi album to bi ih preplašilo!"
Langer se prisjetio kako su na koncerte Atomskog skloništa na beogradskom stadionu „Tašmajdan“ (gdje su snimili živi album "Jednom u životu" 1984) dolazili čak i ljudi iz Mađarske, Rumunije i Bugarske, što je po njemu bio samo jedan od pokazatelja koliko je tada bio jak jugoslovenski rokenrol.
""Ako govore da je Jugoslavija bila četvrta vojna sila u Evropi, ja onda tvrdim da je jugo rok bio treća rok sila u Evropi, možda Englezi i još neki su tu mogli. To je bila scena, da su obližnje scene imale svoje omiljene bendove (ovdje). Znam kad smo svirali na Tašu da nisu bili samo Beograđani, dolazili su iz Rumunije, Bugarske i Mađarske. Znam da je naš album "Mentalna higijena" bio hit, na crno se prodavao u Pragu u Čehoslovačkoj. Prema tome jugoslovenski rokenrol je zaista bio nevjerovatna snaga, od Leba i soli sa juga, pa gore do Buldožera. I to je bila jedna od najjačih, osim Engleza, evropskih rok scena! To je bila snaga, to je bila vrijednost! I za razliku od mnogih drugih, imali smo poruku, što znači da nismo živjeli u mraku, nego smo imali pravo slobodno govoriti. I onaj koji govori da smo pod socijalizmom bili sputavani u slobodnom govorenju, najobičniji je lažov".
Trideset godina, nekoliko ratova i novih država kasnije, Langer je primjetio da je "sad situacija sa rokenrolom takva da je turbo folk popularniji u Hrvatskoj nego u Srbiji".
"Pa čak i u rokenrol gradu Puli, u kome živim, slušaju se cajke, kako ovi to zovu ovdje. Protiv toga vjerujte nemam ništa. Znate zašto? Ako smo uveli pluralizam u političku scenu, zašto ne bi i muzku? Pa ko voli nek' izvoli. Neko voli džez, neko rokenrol, neko narodnjake. Nisam ni za to da se uvode neke kulturne policije koje će zabranjivat' nekom što da sluša. Ako će 100 posto ljudi da slušaju narodnjake, nek' ih slušaju. Ja sam po vokaciji 100 posto demokrat".
Aleksandar Arežina
Коментари