Пређи на главни садржај

Partibrejkers – Krš i lom


Partibrejkersi su oduvijek važili za koncertno iznimno dobar sastav, stoga čudi da su sa stažom od 28 godina tek sad u junu objavili svoj prvi živi album na CD-u upečatljivo nazvan „Krš i lom“. Svirka zabilježena prošlog marta u Domu omladine Beograda, na moje nemalo iznenađenje, prikazuje Brejkerse i poslije otprilike hiljadu godina na bini u raspoloženom i odličnom izdanju. Dakle, podosta zakasnio, ali prijeko potreban i više no opravdan „Krš i lom“.

Partibrejkersi mi nisu bili među najomiljenijim sastavima, ali sam pažljivo pratio njihov rad i dovoljno ih poštovao da kupim prvih par albuma. Slušao sam prvi put Partibrejkerse uživo u nevrijeme, 25. decembra ratne 1991. godine u malom klubu Studentskog kulturnog centra Beograda. Cijepanje atoma. Najglasnija svirka ikad! Usred teškog vremena i jada Brejkersi su naumili istrest svu gorčinu i satrt sve živo pred sobom nevjerovatnom gitarskom bukom. Jedini koncert kome sam prisustvovao (a bilo ih je mnogo, i to stvarno glasnih) da je publika vikala (zapravo molila) između pjesama da se muzičari stišaju. Ne, ne izmišljam. Bilo je tako! Pjevač Zoran Kostić-Cane je, koliko pamtim, samo ravnodušno uzvratio: “Pa recite njemu”, klimnuvši blago glavom prema glavnom krivcu gitaristi Nebojši Antonijeviću-Antonu. A ovaj je bio potpuno gluv na zapomaganje prisutnih u krcatoj dvoranici. Mučenje se nastavilo sve do pred kraj “Mesečeve kći”, kada se desilo nešto čudesno! Snaga gitare se iznenada smanjila bar za dve trećine. Možda je samo krepalo pojačalo, a možda je neka viša sila uslišala molitve publike…Sada uz odličan zvuk, pozdravljen provalom oduševljenja među dvjestotinjak prisutnih, “Mesečeva kći” je zablistala i zazvonila još barem pola minute…No, nemilosrdni Anton je potom nekoliko minuta namještao gitaru, žice, kablove, pojačalo, da bi se bučno zlostavljanje starom snagom nastavilo naizgled u nedogled…

Drugi put sam gledao Brejkerse u zimu 1992. na “Hitu godine” Radija Beograd 202 u Hali sportova. Sarajevska Regina bijaše neočekivano dobra, Toni Montano odličan, a Riblja čorba sjajna, nevjerovatna čak! Ne znam kako ni zašto, ali Električnom orgazmu i Partibrejkersima je udijeljeno da sviraju na samom kraju. Za njih su se kamere pogasile (televizija Beograd je snimala koncert), više od polovine klinaca je napustilo Halu sportova valjda u strahu da ne propuste zadnji gradski autobus, a otužan i praznjikav ugođaj upotpunila su oba sastava prilično rastrojenom i izduvanom svirkom.

Treći put sam se susreo sa Brejkersima na njihovom do tad najvećem koncertu 29. juna 1996. godine na ispunjenom stadionu „Tašmajdan”. Među više hiljada posjetilaca našla se i moja malenkost, željna da vidi veliki povratak Caneta i Antona poslije par godina mirovanja. Prethodna loša iskustva su kumovala da ne kupim ulaznicu, već sam krišom preskočio visoku metalnu ogradu, što se ispostavio skuplji način ulaska na koncert. Na oštrom zupcu vrha ograde dobrano sam rasjekao palac. Da li zbog sve jačeg bola, prolivene krvi ili Canetove nadobudne izjave: „Pa šta ste slušali dok nas nije bilo?“, napustio sam smoreno Taš poslije svega nekoliko stvari Partibrejkersa...Poslije toga sam bez imalo kajanja propustio najmanje nekoliko milijardi prilika čuti Brejkerse uživo. Kao recimo veliki koncert podno Beogradske tvrđave za više hiljada duša 1997. godine. Ni besplatan ufur me nije privukao.

Kada su najavljena dva koncerta Partibrejkersa 20. i 21. marta 2009. u Domu omladine Beograda, samo sam ravnodušno odmahnuo glavom, bez želje da ponovo sretnem uživo Caneta, Antona i bilo koga ko sada svira sa njima kao Partibrejker. Nekoliko poznanika mi je poslije sa neskrivenim oduševljenjem pričalo o odličnom zvuku i svirci u Domu, a sada mi „Krš i lom“ pokazuje koliko sam pogriješio. Godinama slušah priče okoline koliko su Brejkersi sjajan sastav uživo. Zapravo u to nikad nisam sumnjao, samo ja nisam imao sreće sa njima.Naravoučenije: treba biti strpljiv, nekad je četvrta sreća.

Povodom „Krša i loma“ njegov izdavač Odličan hrčak je početkom jula priredio susret Brejkersa sa novinarima u jednom kafiću u beogradskoj Skadarliji, a ja sam u opštoj gužvi uspio ugrabiti nekoliko minuta da brzopotezno porazgovaram sa Canetom za novinsku agenciju Beta.

- Naziv albuma „Krš i lom“ je, onako, prilično slikovit.

Cane: Album se zove se „Krš i lom“ zbog energije zabeležene na tim koncertima. Sve je krš i lom, život je krš i lom, takva je energija. I dalje je ima u ovom apatičnom i umrtvljenom društvu.

- Postoji li neki poseban razlog što ste se odlučili raditi živi album baš u Domu omladine?

Cane: Zato što je to najbolja sala. Nema bolje. To je to. Nema boljeg mesta.

- Kako “Krš i lom” stoji u odnosu na album “Zabava još traje” (većinom snimljen na koncertima u Zrenjaninu i Vršcu u ljeto 1991. i pojavio se samo kao kasetno izdanje za Sorabia disc 1992.). Znam da si ranije izražavao nezadovoljstvo “Zabavom”. Da li to znači da je “Krš i lom” vaš zvanično prvi živi album ili ne?

Cane: Ono je jedno nesretno izdanje u nesretnom vremenu…mada i ono ima neki kvalitet.

- Znači ne odričete se “Zabave”?

Cane: Kako bih se odrekao sebe? To je naša celokupnost.

- Koliko vidim na omotu CD-a “Krš i lom” je izbor sa dve večeri u Domu omladine.

Cane: Ne, nije dve večeri. Druga je bila bez veze, nešto tehnički nije bilo dobro. Ovo je prvo veče, izbor od sat vremena, da ne ugnjavimo previše.

- Niste razmišljali da se uz CD pojavi i DVD sa video snimkom koncerta?

Cane: Da, ali nisu snimili basistu. Nesposobnost se stalno obnavlja. Ljudi koji u snimali (koncert), nisu snimili basistu. Sa tim materijalom ne možemo ništa da uradimo. Jedino smo to pokušali tonski. Nama je stalo. Ne mora da znači da je i drugima stalo…

(Na Jutjubu se može naći nekoliko pjesama sa koncerta 21. marta koje je snimila beogradska televizija Studio B, i zaista kamera upadljivo izbjegava basistu Zlatka Veljovića-Lakija, koji se jedva nazire)



- Kada snimi živi album sastav koji je imao više postava, javi se pitanje kako ova sadašnja zvuči u odnosu na ranije.

Cane: Svaka postava koja ja svirala je uvek davala maksimum. Morala je da da, bila je prinuđena da da, jer svaka svirka ti je k’o borba za život. Niko nema pravo na grešku. Naravno, dese se one ljudske i sve to, ali moraš pobediti umor, a puno se putuje,  malodušnost, neku lošu atmosferu…Kad izlaziš na binu, kao da izlaziš na reanimaciju sopstvenog života.

- Zašto ranije  niste objavili živi album. Bilo je recimo dosta zanimljivih koncerata, bar su tu oni veliki na Tašmajdanu ili ispod Beogradske tvrđave?

Cane: Nemam pojma…i ovo sad što je objavljeno, dobro da je objavljeno.

- Da li će “Krš i lom” odložiti nove studijske radove Partibrejkersa? Prošlo je tri godine od “Slobode ili ništa”.

Cane: Ne može da odloži u nedogled. Malo ćemo videti i verovatno ćemo od jeseni pokušati nešto da damo. Imamo već neke stvari napisane. Ali pokušaćemo da bude drugačije. Narušen je ambijent rokenrola. Možda ni ne postoji? Ali moramo opet da se vratimo unazad, da nađemo prave stvari, da nađemo nešto što je važno i što postoji.

Zvanična strana: www.partibrejkers.net

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.