Vule Žurić - Ko je ubio Nikoletinu Bursaća?

Rođeni Sarajlija sada Pančevac Vule Žurić ove jeseni objavio je roman "Nedelja pacova", zanimljivo ga odredivši kao "prvi partizanski krimić". U danima povijesnog drugog zasjedanja AVNOJ-a usred vihora Drugog svjetskog rata, istražuje se smrt partizana Nikoletine Bursaća. Žurić se međutim ne namjerava zaustaviti na ubistvu lika kog je stvorio književni velikan Branko Ćopić, već planira u narednom romanu smrt još jedne legende - nikog drugog do Prleta iz "(Povratka) Otpisanih"!

Znakovito, 29. novembra na Dan Republike, nekad najveći praznik druge, komunističke Jugoslavije, pisac prošlogodišnje "Narodnjakove smrti" i brojnih drugih ranijih naslova, Žurić je predstavio svoj novi roman "Nedelja pacova", potpomognut od sabesjednika filmskog poslenika Dimitrija "Tito i ja" Vojnova i uglednog doktora i zemljaka Neleta "No smoking" Karajlića.

"Ne znam da li je ovo stvarno prvi partizanski krimić. Ako gledamo (film) 'Bitku na Neretvi' (Veljka Bulajića) kao nešto kriminalno, onda nije", našalio se Žurić pred punim kafeom knjižare "Delfi" smještene u Studentskom kulturnom centru Beograda.

U "Nedelji pacova" (izdavač Laguna) Žurić preuzima čuveni lik Ćopićevog partizančine Nikoletine Bursaća, kog pronalaze mrtvog uoči AVNOJ-evskog udaranja temelja druge Jugoslavije 29. novembra 1943. godine u Jajcu. Vođa partizanskog pokreta u Drugom svetskom ratu Josip Broz-Tito (1892-1980) naređuje istragu Bursaćeve smrti, kome je odstranjeno srce, a nezahvalna dužnost pada na savezničkog oficira Robetsa kome pomaže prevodilac i partizanski kurir Slavko Bošnjak, inače crnac. U romanu povijesni likovi partizanskih vođa imaju zanimljive osobine, pa je tako Žurićev Milovan Đilas crnogorski kadar uvijek oran za streljanja po kratkom postupku, hrvatski književnik Vladimir Nazor voli dječake, Vladimir Dedijer ima geler u glavi...

Drugovi u akciji Žurić, Vojnov i Karajlić

"Nedelju pacova" Karajlić je dijagnosticirao kao "kombinaciju Alana Forda i Artura Konana Dojla", primjetivši da je "izvrstan predložak za ozbiljnu komediju", dok je za Vojnova to "krimić i parafraza istorijskih događaja, u kome ima revizije istorije, ali u ključnom trenutku istorijski protagonisti bivaju uvučeni u jasnu žanrovsku poistovećenost s junacima američkog gangsterskog filma i tu je ključ čitanja istorijskog aspekta".

Na kraju, Žurić je iznenadio prisutne najavom da bi, kao sada Nikoletinu, u slijedećem romanu rado smaknuo beogradskog komunističkog ilegalca Prleta. Ponukan viješću da će lik, kome je tako dobro život udahnuo sedamdesetih glumac Dragan Nikolić u dva serijala "Otpisani" i "Povratak otpisanih", uskoro umrijeti na stranama Žurićevog novog romana, odlučio sam se za akciju. Žurića sam nemilosrdno nakratko prekinuo u ćaskanju sa prijateljima, rodbinom i čitaocima na kraju predstavljanja “Nedelje pacova”.

- U partizanskoj književnosti ima dosta tih zanimljivih likova kao Ilija Kapara u "Mačku pod šljemom" ili šta ti ja već znam. Otkud kod tebe baš Nikoletina, pošto i kod Ćopića ima dosta takvih živopisnih likova?

Vule Žurić

Žurić: Ima ih, ali Nikoletina Bursać je ostao iz mog čitalačkog i pravog detinjstva. U toj nekoj (Ćopićevoj) lirskoj prozi ostaje nejasno kako je on doživio kraj. To meni nije bilo dosta i onda sam ga na kraju zaista ubio. Tako da je to moja lična odluka, jer to je moj heroj.

- Kako bi Ćopić da je živ prihvatio to što si uzeo njegovog junaka i ubio ga?

Žurić: Ne znam da l' bi se usudio da pišem o tome dok je pisac živ, ne znam šta bi bilo, pogotovo što sam se bavio (u romanu) i samim Ćopićem. Teško da bih se ja usudio, tada dok je bio živ ili sada da ga je Bog poživio, da se bavim Nikoletinom na ovaj način. Mada ko zna? Možda bi to i bio štos, pa bi on (Ćopić) bio ovdje na promociji?

- Rekao si da te inače jako zanima Drugi svjetski rat, pa zašto onda nisi napisao žanrovski ratni roman ili roman strave i užasa u ratu, već krimić?

Žurić: Ratni roman bi možda bilo bolje pisati u miru. Napraviti vožnju autobusom beogradskim '93. kao ratni roman, ili strave i užasa na sletu...To je kao kad ljudi vrte globus gdje će da putuju, tako je i u mojoj glavi okretanje stalo na 'Napisati krimić'. Meni je na pameti bilo kad sam počeo ovim da se bavim Boris Akunjin, koji je stvorio svog agenta i pisao o epohi o kojoj znamo iz Tolstoja, Dostojevskog i Čehova. Ja sam nešto htio da napravim, ali naše, i naravno nisam htio da to kopiram, jer se meni to nije uopšte svidjelo, bilo mi je dosadno. Jednostavno, nakon "Narodnjakove smrti" ostalo je dosta te energije. Bavio sam se jako mnogo, i imam dosta domaće literature, o Drugom svetskom ratu, tako da sam htio napisat' jedan mnogo ozbiljniji roman o 29. novembru, koji se onda pretvorio u ovaj. Pretpostavljam da je to jedan od ključnih datuma naše istorije o kome mi zapravo ne znamo ništa. A iz njega proishode mnoge stvari koje nam se danas dešavaju, o kojima moramo da znamo sve.

- Zašto za "Nedelju pacova" stoji odrednica "prvi partizanski krimić"?

Žurić: Znao sam na početku da pišem krimi roman. Ja sam čak htio na početku da stavim da je 'prvi srpski krimić', ali sam se odlučio za 'prvi partizanski krimić'. To je malo i marketing, ali s druge strane je možda istina. I provokacija.

- Je l' zezancija da bi napisao roman o smrti Prleta?

Prle (Dragan Nikolić)

Žurić: Nije. Ako bude dobrog tiraža ove knjige, a svi nastavci se pišu samo tada, ko zna? Možda i ako ovo slavno propadne, što ne bih pokušao da napišem i to? Idući roman će se definitivno dešavati '44. zadnjih dana oktobra u Beogradu i Prle će bit' ubijen. Ovaj novopečeni agent Slavko Bošnjak će da istražuje Prletovu smrt. Već znam i ko je ubica.

- To je malo surovo. Prle je najomiljeniji lik u "Otpisanima". Zašto ne ubiješ Tihog ili Mrkog?

Žurić: Čini mi se da je Prle zaista onaj koji bi možda i nastradao, ako ne možda '44. onda '48. Mislim da je on tu nekako prvi lik pogodan za surovu međudrugarsku likvidaciju.

- Koji su partizanski filmovi uticali na tebe?

Žurić: Ja sam najviše volio u stvari, kad se sjetim, zafrkantske te filmove. Najviše sam volio "Bombaše" (1973) Predraga Golubovića sa Batom (Živojinovićem) i Ljubišom (Samardžićem), koji je u stvari krajnje problematičan film. U stvari to je parodija na partizanske filmove. Tako da sam to najviše volio, ali opet mislim da je nekako "Kozara" (1962) iznad svih i "Most" (1969). "Most" se kreće od nekakve partizanske metafizike pa do patafizike. Volio sam film zbog pjesme "O bela ćao" kad sam imao sedam-osam godina. A možda je u stvari jedan od najboljih filmova "Diverzanti" (1967), mada nisam ga gledao kad je trebalo, jer je davan nešto kasno, a u socijalističko doba je to bilo devet/pola deset uveče. Moji nisu davali da budem budan, i ja sam taj film vidio kad sam imao 16-17 godina. To je veliki hendikep za jednog ljubitelja filmova, ali Bože moj.

- Ima li kod tebe u romanu četnika i ustaša?

Žurić: Pominju se četnici i ustaše. To je jedna slobodna teritorija, samo slobodno nije nebo, jer lete nemački avioni. Oni se spominju, ali se ne pojavljuju, jer faktički nisu bili prisutni. Bili su prisutni kad gledaš neke partizanske filmove samo Nijemci. Ovo je čisto jedan unutarpartizanski roman, zamalo htjedoh reći film. Mada, uopšte ne liči na partizanske filmove. Ništa se ne dešava sem što je jedan čovjek ubijen, a na kraju postoji jedan masovni zločin koji sve razriješava. To je u stvari roman koji se bavi istraživanjem jedne smrti nekog ko je fiktivan u trenutku kad toliko ljudi umire. Bavi se jednom jedinom smrću koja ne postoji, jer ubijen je jedan književan lik.

- Zašto Nikoletini nedostaje srce, a ne recimo mozak?

Žurić: Tu smo se malo zafrkavali, jer je u pitanju Bosanac, pa je pitanje da li tu šta ima, (smijeh) ali htio sam to srce, koje je kasnije sticajem okolnosti došlo na naslovnu stranu, jer je urednik Igor Marojević istakao to. U početku nije postojala ta ideja da srca nema, ali kad su ga otvorili to se desilo. To je aluzija na ove silne forenzičke serije gdje čereče ljude. Ovdje dolazi do jedne obdukcije koja se dešava na autentičnom mjestu gdje su obdukcije rađene u Jajcu prije Drugog svjetskog rata. Tako da kad su ga otvorili srca nije bilo. I onda se to još malo zakolomotalo i srce je na kraju završilo u želucu Titovog psa.

Zgrada zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, izgled danas

- Zašto "Nedelja pacova"?

Žurić: To je falsifikat, zato što u toku Drugog svetskog rata postoje dvije operacije "Nedelja pacova". Jedna je konačni obračun partizana sa četnicima u Crnoj Gori nakon pada Italije '43. a drugo je bombardovanje Beograda i Leskovca '44.

- Se nadaš da bi neko po tvom romanu mogao jednom snimiti film ili seriju?

Žurić: Mogu uvijek da kažem da se nadam, a da l' će nešto da bude, nije na meni. Ja da imam novaca možda bih snimao. Pošto sam veliki ljubitelj filma roman zaista liči kao da bi moglo da se snima po njemu, mada verovatno kad bi se zagrebalo morao bih mnogo toga da menjam.

- Ko bi glumio Tita?

Žurić (razmišlja nakratko): Stvarno ne znam.

Jajce nekad

- Ističeš da "Nedelja pacova" nije sprdnja sa partizanima.

Žurić: Ovo je sprdanje sa našim odnosom prema tom dobu. Mi smo definitivno za sprdnju kad se tako odnosimo prema našoj istoriji ma kakva ona bila. Mi je zaboravljamo, a nismo je u stvari ni zapamtili. Počev od istoričara do ljudi koji vole da čitaju te knjige. Takav je odnos prema nečemu što zaista vrijedi poštovanja, bez obzira ideološki na kojoj strani bili. Ne može se poreći da su Nijemci '45. otišli iz naše zemlje, a da su '41. došli kao okupatori. To ne možemo da sporimo. Da li je Beograd oslobođen ili osvojen '44. to su već neke druge stvari, ali je činjenica da su Nijemci '45. napustili naše tle i da više nije bilo okupirano.

- Radnja je u Bosni. Zašto pišeš na ekavici?

Žurić: Narator govori ekavski, a likovi među sobom svako na svom. Nazor hrvatski, Crnogorac govori svojim, Tito kaže "Nikoljetina", Koča (Popović) često na francuskom, Moša (Pijade) samo psuje pošto i jeste psovao.

Aleksandar Arežina