"Ne treba očekivat' četiri sata koncerta. Biće retrospektiva 20 godina, od prve ploče na engleskom. Sa svakog albuma ide toliko pjesama koliko nam se čini da zaslužuju. Biće više kao neka sabrana djela. Ili zlodjela", reče gitarista Coco Moskito (Mosquito) povodom slavljeničkog koncerta Džinksa 15. decembra 2014. godine u dvorani "Amerikana" Doma omladine Beograda.
Par nedelja pred koncert, koji se odvijao otprilike kako je najavljeno i pokazao da Džinks imaju odanu publiku u Beogradu, u prostorijama promoterske kuće Long pleja ponovo se susretoh sa Cocom (pravo ime Goran Muratović) i pjevačicom Jajom (Jadranka Ivaniš). Zapravo razgovor sam počeo malo ranije mejl prepiskom sa Cocom, što mislim da je dobar uvod za ostatak priče o 20 godina DŽinksa (istina sastav je osnovan u Zagrebu 1993. ali se slavlje rasteglo do kraja 2014. godine).
- Kako se osjećate, mlado ili staro?
Coco: Polako smo zašli u godine u kojima nam je fenomenalno da vikendom malo pobjegnemo od kuće, tako da se na bini definitivno osjećamo mlado, pogotovo kad još pogledamo u prvih nekoliko redova publike, tamo izgleda da se baš ništa ne mijenja...
- Sa 18 obično se stiče punoljetstvo, neko i maturira. U kojoj fazi ste svi?
Coco: Maturirali smo svi, diplomirali baš i nismo svi... Ali znate kako kažu? Bolje biti deset godina duže student nego penzioner. Džinks su bez sumnje punoljetni iako uvijek tako ne izgledaju.
- Kada se osvrneš iza sebe šta ti se čini kao najznačajnije što ste uradili? Koje stvari ne bi ponovio? Da li si ponosan na sebe i Džinks?
Coco: Svakako nam je najveće postignuće to što smo, eto, izdržali jedni druge i sve ono što ovaj "posao" nosi sa sobom i dočekali da slavimo 20 godišnjicu... Naravno da bismo danas 20 godina iskusniji svašta nešto uradili drugačije nego kad smo bili mladi i ludi, ali vjerojatno je dobro da tako nešto nije moguće. Mislim da ponosan nije dobra riječ. Ali mogu reći da sam apsolutno sretan i zadovoljan faktom da smo uspjeli u tome da nam hobi postane posao... Sa svim pjesmama ili svakim koncertom koji smo održali, sa svakim poslovnim ovakvim ili onakvim potezom, naravno da nisam ni sretan ni zadovoljan.
- Kad bend traje 20 godina obično ima velikih uspoda i padova.
Jaja: Imali smo dosta dobra karmu.
Coco: Nismo imali padova, osim onih koje smo sami sebi priuštili. Prvi album ("Sextazy" 1995) je zapravo bio andergraund. Em smo pjevali na engleskom, em nije imao neki naročiti medijski tretman. Ali od singla "Smijem se", što je nama bila prva pjesma na našem jeziku, je krenula linija... U prvi mah je možda za nas bio veći šok nego poslije neka druga pjesma. Jedan dan nitko te ne zna. Drugi dan hodaš po cesti i ljudi se okreću za tobom: "To je ona, to je on". I tebe to šokira. Mnoge vjerojatno. Masa tih bendova koji kasnije ostanu budu primjećeni još od prve pjesme . Možda imaju poslije i većih hitova, imali smo ih i mi, ali nekako taj prvi dojam je prvi dojam i on osvaja. Mislim da je sa bendovima kao u životu - bilo da je frendovski odnos, ljubavni ili poslovni, sa nekim klikneš ili ne.
Jaja: To je najveći uspijeh kad te prihvate sa prvim hitom. Onda si napravio skoro pola posla. Kad ubodeš iz prve to je ko kad si ubo u pikadu u sridu.
- Ste razmišljali da se vratite tom prvom albumu da nešto od tog prvog materijala?
Coco: Već na drugom albumu ("Second hand" 1997) smo imali jednu, dvije pjesme koje smo prepjevali. Jedna je "Do kraja vremena". Zapravo ne volim to kopanje po vlastitoj prošlosti da bi se nešto revitaliziralo. Valjda zato što me uvijek nešto novo, drugo zanima, a ne neka stara pjesma koja mi je već dosadila. Meni je nekako bitno da se baviš onime što te taj moment intrigira, a ne nešto što je bilo prije deset godina.
Jaja: Dobro je što smo napravili te dve pjesme. "Ruke" su bile hit i jedna od najjačih i najpokretačkijih pjesama na koncertima. "Do kraja vremena" je dosta energična pjesma, koja je stvarno zaslužila da doživi prepjev.
- Taj prvi album uopšte nisam čuo...
Jaja: To je jedan loufaj produkt, više kao demo neki.
- Sa ovim iskustvo je l' taj engleski album jedna od stvari koju ne bi ponovili?
Coco: Promijenio bih koješta, ali možda bolje ne. K'o iz onog vica "šta zna djete šta je petsto kila". Pa onda digne tih 500 kila bez obzira na posljedice (smije se). Mislim da je sve to škola koju prođeš i mi ne bismo bili tu gdje smo sad da nismo prošli tu školu.
- Šta je najbolje i najgore što vam se desilo?
Coco: Najbolje što se desilo je da smo se uopće našli. Slučajnost ili je to sudbina, ne znam kako bih to nazvao. Stvarno moram priznat' da me susret s Jajom uopće potaknuo da krenem u jednom smjeru koji mi možda nije bio na pameti prije tog susreta. Jaja je došla kao bek vokal, jer sam imao ambiciju vlastitog pjevanja, kakvo god da ono bilo. Mislio sam da mi je prirođen kantautorski moment, ne u smislu žanra, nego u smislu songrajtinga. Ako si ko Dilan ili Štulić jebemumater pa šta ćemo sad? Nisi neki pjevač. Ali to mi je bilo bitno, da ti pjevaš svoje pjesme. Bez obzira kako ih pjevaš. Međutim, susret s Jajom je potpuno promijenuo moju koncepciju. Rekao sam radije ću se u tekstu konceptualno prilagodit' tebi.
- Je l' ima Coco u sebi taj neki ženski osjećaj?
Jaja: Ima uniseks pjesme. Mi smo malo androgeni bend. Općenito malo maknuti od nekih dubljih emocija. Ne znaš za drugačije, rasteš s tim i taj stil ti postaje urođen. Mislim da se i žensko i muško može ubacit' u tu kožu bez problema. Sve se to od početka gradilo...
- Nisam vas tako shvatio, već kao ženski bend. Žena se obraća muškarcu u, recimo, "Na čemu si ti".
Coco: Ja kad sam to pisao nije čak bila ni ljubavna pjesma. To jedan frend drugom frendu kaže koji ti je...da prostiš (smijeh).
Jaja: Bilo bi glupo da pjesma ima samo jedna sloj.
Coco: Naravno da, kad pogledaš, izgleda kao ljubavna pjesma. Da, možda i kao ženska. Možda je dobro što nije ljubavna pjesma. Možda je u tome štos, u tom nekom spoju. Ne bi mogao pisati u ženskom rodu. Cijelo vrijeme se sakrivam u tome, što reče Jaja, u uniseksu, a ja bih rekao bezličnosti. Da se ne zna da li je to muško ili žensko. Ili je to neki plural, mi nešto radimo. Ili sam ja. Moram priznati da jako pazim da se nigdje ne prepozna muško ili žensko. Imao bih problem da moram napisati: "Danas sam pjevala".
- "Diksilend" (2010) ste opisali kao muziku za doba depresije. Je l' ta depresija prošla?
Jaja: Sad smo u represiji.
Coco: To je meni čest izgovor što nemam novi album. Pa druže ništa se nije promijenilo! Sve je isto. Izgleda kao da smo u neki vrtlog ušli, samo se vrtimo, tapamo u mjestu. Nikakve perspektive. Gdje je svjetlo na kraju tunela? Nekima odgovara taj kulturni nivo blata.
- Ipak, od forme albuma nema odustajanja?
Coco: Mi smo bend u kome svira osam ljudi na stejdžu, jasno je da mi razmišljamo o ekonomiji ko neki pijani milioner.
- Vi možete sjajno djelovati kao singl bend...
Jaja: Mogli bi, ali ne možeš odustati od svojih ideja.
Coco: I dalje razišljam u formi albuma. Ne znam reći: "Ovo je pjesma koja mislim da treba da se gura". Treba mi 12, 13 pjesama za odabir jednog singla. Znam da nije praktično i ekonomično. Veseli me taj povratak vinila i da to što ja napravim bude na vinilu. Ja to volim, a kad nešto voliš, nisi racionalan.
- Oko novog albuma kako će se stvari razvijati?
Jaja: Ja sam zadnja koja ti to može reći. Malo sam čula neke harmice, ali to je tek u povoju.
Coco: U povoju je, u fazi skica teksta. Imam zasad dva i po napisana, u stvari više jer za jednu pjesmu imam čak dva teksta napisana, ako ćeš ljubavnu, ako ćeš angažiranu. Možda ću spetljat' u jednu? Čeka me dovršavanje tekstova. Zapravo ja prvo pišem melodije. Večini ljudi koji danas rade muziku tako i rade. Dosta ljudi prvo ima melodiju pa onda ide na tekst. Čak i oni koji izgledaju da obratno rade, kad kreneš razgovarat' s njima kažu: "Meni je isto prvo melodija". A ne bi to rekao. Kod Dude (Dubravka Ivaniša vođe Pips, čips end videoklips) isto prvo melodija?
Jaja: Daaa. On se vozi u tramvaju, ima svoj diktafon ili telefon. Po haustorima se skriva i ko luđak mumlja nekakve onomatopeje. Tražiš slogove i onda se kristalizira.
Coco: Da, jako je čudno. To je matematika. Ajd ti sad tu uteraj smisao! Tu ti treba a, tu ti treba u.
Jaja: Baš kao križaljka.
Coco: Je. To je neki moderni songrajting pop-roka. Poenta je da dobro zvuči. Džaba smisao. Bolje da ti je notorna glupost, a da dobro zvuči.
Коментари