Пређи на главни садржај

Eva Braun - Prisluškivanja Bitlsa

Eva Braun se pred kraj dvadesetog stoljeća potiho predstavila svijetu "Prisluškivanjima", svojom prvom, istina nesavršeno snimljenom, zbirkom pjesama nastalih na tragu uzora kakvi su Bitlsi (Beatles), Birds (Byrds) i ini. Osvrnuvši se na "Prisluškivanja" povodom 20. godišnjice njihovog izlaska Goran Vasović zadržao je, opravdano ili ne, početni poprilično suzdržan stav spram albuma prvenca pop skupine iz Bečeja.




"Naziv 'Prisluškivanja' je dao Pjer (Petar Dolinka), zaista se više ne sećam zašto, ali nam se svima dopao i odmah smo ga prihvatili", počeo je priču Vasović. "U neku ruku, taj naziv može da se tumači na način da je cela ploča u stvari bila neka vrsta posvete našim muzičkim junacima koje smo tokom svojih tinejdžerskih godina sa tolikom oduševljenjem slušali tj. prisluškivali. Eklekticizam kao takav".


Povod za razgovor o "Prisluškivanjima" sa Vasovićem bila je odluka Eve Braun da, uz podršku promoterske kuće Long plej u kojoj radim, obilježi dva desetljeća albuma koncertom 15. decembra 2012. godine u dvorani "Amerikana" Doma omladine Beograda. Namjera Bečejaca bila je da samo za tu priliku izvedu redom  svih 14 pjesama "Prisluškivanja".

Već početkom oktobra 2012. godine telefonom na potezu Beograd-Bečej porazgovarah sa Vasovićem o albumu snimljenom na osmokanalnom magnetofonu, sa ritam mašinom umjesto bubnjeva, za nešto više od 130 sati. Prva postava Eve Braun - basista Vasović, gitaristi Pjer Dolinka i Milan Glavački, i bubnjar Ljuba Rajić - snimala je tako "Prisluškivanja" od februara 1992. godine sa prekidima do aprila u selu Bukovac na obroncima Fruške Gore. U studio "Do Re Mi" Predraga Peđe Pejića, koji je bio i koproducent albuma, tih dana je dolazio Miodrag Jakšić, vlasnik diskografske kuće Karlo rekords (Carlo Records) koja će poslije kraćih "uzmi ili ostavi" pregovora objaviti "Prisluškivanja" na vinilu u samo 500 primjeraka.



"Bili smo mladi, nadobudni, puni sebe i hteli smo da to objavljivanje nekako bombastično izgleda, da datum odgovara 30. godišnjici izlaska prvog singla Bitlsa 'Love Me Do', koji se pojavio 5. oktobra 1962. Bili su nam idoli i to nam je bilo jako važno! Igrom slučaja je što se u Srbiji 5. oktobar danas vezuje za još jedan važan događaj. Mi smo u neku ruku anticipirali neke stvari", kaže Vasović.

- Šta danas misliš danas o "Prisluškivanjima"?

Vasović: Znam da mnogi ljudi vole taj album i da nas je taj album doveo tu gde smo sada. Koliko god mi se on danas čini naivno urađen. Skoro sam ga slušao dok smo se spremali (za koncert) i pomislih: 'Bože! Zar je moguće da smo mi ovo snimali?' (smijeh) Sve mi je strahovito naivno, ali i simpatično. Ide to verovatno sa godinama. U svoj toj naivnosti koliko je tu bili iskrenosti! Strahovito mnogo! Bez obzira što se te pesme nama se sad čine kako neke davne crno-bele fotografije kad smo se slikali kao klinci u bermudama. Postoji vremenska distanca, ali mi ne izgleda kao da je prošlo 20 godina. Kada izgovoriš 20 godina, to deluje neverovatno. Neko ko se rodio 5. oktobra '92. sada već ima 20 godina, sada je već punoletan. Meni to ne izgleda tako, ja se još uvek jasno sećam svega, cele te priče sa prvim albumom, od studentskih dana gde smo mi sa akustičnim gitarama počeli da pišemo pesme i vežbamo, prve probe koje smo imali... Kad smo otišli u studio kod Peđe nisu imali čak ni bubanj, nego je celi album sniman sa ritam mašinom. Svaki dan smo snimali jednu pesmu. Snimanje je trajalo 14 dana. Svaki dan jedna pesma je snimana, miksovana do uveče, do kasno u noć, a sutradan smo snimali novu pesmu. Znači, rađeno je totalno drugačije od onoga kako se kasnije radilo. Obično snimiš bubanj, pa bas, imaš bazu pa polako nadograđuješ. Tada nismo imali ni para, ni vremena da drugačije snimamo. Zato i zvuči kako zvuči - amaterski, sada gledano, naivno.

- Kako ti je tad zvučalo?

Vasović: Ni tad nisam bio zadovoljan. Ali ja nisam dobar sagovornik za to, jer nikad nisam zadovoljan. Imao je Brega (Goran Bregović) ono čuvenu 'Ja sve svoje ploče ne rađam, nego ih abortiram'. Pazi Bregu citiram, poludeo sam. (smijeh) Uvek kad se sve završi, kada izađe album, preslušam i uvek nađem što stvari koje bih menjao. Već tada sam imao sto stvari koje bih menjao. I sada kad smo snimili 'Plejbek (Playback)', kad smo ga preslušali. Ali pozitivna stvar sa svakim albumom je što sam sve manje nezadovoljan, a to je valjda neki napredak? (smijeh) Nije mi se sviđao zvuk, nije mi se sviđalo to sa ritam mašinom, nisu mi se sviđali vokali. Slušam 'Ti vrtiš sat' i ne mogu da verujem da to ja pevam! Zvuči kao neko dete na 78 obrtaja. (smijeh) Još uvek mi duvan nije uništio glas, imao sam bukvalno kao dete glas. To verovatno mora tako. Većina ljudi koji imaju neku dužu karijeru, kad se vrate unatrag, zvuče im počeci tako.




- U pop muzici nekad ta naivnost daje određen šarm, oslobađa muziku od pretencioznosti koja je zna ubiti...

Vasović: Naivno prvenstveno tehnički, što ne mora da bude loše. Ja to gledam profesionalno, strog sam strahovito. Slažem se da naivnost ima dozu šarma, bez ikakve sumnje. Ajde da ne budem pregrub prema tom albumu, jer mi to nije bila namera. Zaista mislim da je ta ploča posedovala neki šarm. Još kada pomislim šta se dešavalo tog momenat u zemlji. Prvo, muzički niko nije postojao ni sličan nama. Te godine su albume izdali Direktori, Dža ili bu, DLM (deca loših muzičara), KZU (Kazna za uši)... neka drugačija vrsta muzike se svirala. Mi smo snimali baš uoči početka rata u Bosni, negde početkom januara, februara '92. U svom tom ludilu dođe neko i peva neke pop pesme! Ako je išta pomoglo u tom momentu, jeste što smo bili izdvojeni muzički i ljudi su to prepoznali. Bez namere da zvučim neskromno, ima iskrenosti u svemu tome. Ima ljudi koji vole šezdesete i tu melodičniju stranu rokenrola, pesme nastale na akustičnim gitarama. Verovatno je to ljudima bilo simpatično. Nismo se mi mnogo ni makli od tada što se tiče načina kako pišemo pesme. Ja bar pišem isto kao '92. Ali sam naučio neke nove akorde od tada, pa zvuči malo drugačije. (smijeh) 

- Na kakav prijem je naišao album kad se pojavio?

Vasović: Sećaš se emisije 'Popovanje'? Išle su recenzije albuma. Naš je radio Bojan Žikić, prvi put da smo se pojavili na tv-u, koji nam je tad dao pet zvezdica i rekao, sećam se kao da je juče bilo, 'ovo je pop muzika i možete je voleti ili ne voleti. Ako je ne volite moje saučešće'. Neko ko je ukapirao o čemu se radi u samom startu. Posle toga je krenula priča sa ljudima sa B92, koji su počeli da album puštaju. Onda sam prvi put u stvari shvatio, bez obzira što sam bio sam zabrinut da to tehnički nije dobro, da ima nečeg u tome, kad se tolikom broju ljudi sviđa.

- Da li je odmoglo što niste iz Beograda?

Vasović: Meni se zaista činilo da je najveća prednost što nismo u tom momentu bili iz Beograda, jer nismo potpadali po bilo kakve uticaje. Beograd je imao taj trendovski fazon, sviralo se u zavisnosti od onoga što je u modi. Neki bendovi su znali da promene tri žanra dok se traže. Mi taj problem nismo imali. Imali smo kolekciju ploča koje volimo, bili smo pod uticajem šezdesetih i melodične strane novog talasa. To je rezultirao tim albumom. Amalgam svih tih uticaja. To ja i dan danas čujem. Možeš čuti i Bitlse, Idole, ima svega i svačega.

- Koje stvari misliš da su preživjele, sa kojma si najzadovoljniji kako zvuče?

Vasović: 'Jagodna polja' su defnitivno preživela, 'Sva tvoja ćutanja' je pesma od svih 14 sa kojom sam jedinom 100 posto zadovoljan na albumu. I dan danas volim da je sviram i ponosan sam na nju. Mislim da ona sad kad je ponovo slušam, kad je sviram, kada razmišljam o njoj, za one godine nije uopšte bio loš uradak, što se mene tiče. Takođe pesma Pjera 'Osmeh'. Neke su preživele, neke nisu, neke manje ili više.

- Sa kojom si najmanje zadovoljan?

Vasovic: Uuu tehnički kako je ispala 'Kuća lutaka', a što je najsmešnije to je pesma koja otvara album! I tad i danas sam njom bio najmanje zadovoljan.

- Pitam se kako će "Prisluškivanja" zvučati uživo 20 godina kasnije.

Vasović: Šta god uradili, nećemo moći odsvirati pesme sa 'Prisluškivanja' kao 1992. godine. To je nemoguće. Normalno da će postojati pečat sadašnjice. Napredovali smo kao muzičari, drugačije emotivno doživljavamo te pesme, ali s druge strane trudićemo se da sa aranžmanske strane nešto preterano ne eksperimentišemo u odnosu na osnovni zvuk albuma. Neke pesme i dan danas sviramo kao 'Jagodna polja' ili 'Sva tvoja ćutanja", ali neke kao 'Staklene zablude' ili 'Kuću lutaka' mislim da smo svirali '93. ili '94. i nikada više. Biće zanimljivo. Neke pesme ćemo produžiti. 'Ponekad' traje 1:59 bez ikakve potrebe, preterano kratko. Kasnije smo je na koncertima uvek svirali sa nedostajućim solom. To ćemo i sada uraditi.

- Koga očekuješ na koncertu generacijske ispisnike ili klince?

Vasović: Mislim da će se desiti ono što se dešava kad smo se vratili sa albumom 'Plejbek', da ćemo imati pola-pola. Naši koncerti su mi strahovito dragi od kada imamo ovaj drugi život, od kad smo se reinkarnirali. Strašno su mi zanimljivi, jer u publici vidam naše ispisnike 50 posto, a 50 posto su klinci sa 20 i kusur godina. To mislim da je baš, baš jako dobro. Zato volim da sviram u Evi Braun. Naši koncerti ne izgledaju kao proslava godišnjice mature.

Kako je i najavljeno, na koncertu u DOB-u Eva Braun - Vasović za gitarom, kao i Milan Glavaški i Zvonko Stojkov, te bubnjar Ljuba Rajić, basista Goran Obradović, uz pridruženog klavijaturistu Alberta Seregelija - izvela je "Prisluškivanja" zadržavši čak zapanjujuću količinu prvobitnog mladalačkog poleta. Uz to je 20 godina sticano sviračko iskustvo pomoglo da "prisluškivački" materijal od početne "Kuće lutaka" do završne "Kao da znam", dobije bar uživo do sada nedostajuću punoću i zvučnu zrelost. Posebno dobro su odzvanjali pop biseri kao što su "Već viđeno", "Sva tvoja ćutanja" i vrtoglava izvedba "Ponekad". Nastavak koncert bio je ostavljen za izbor hitova sa ostalih albuma ("Sasvim obican dan", "Zmajevi", "25.avgust", "Sada ne znam gde sam", "Lavirint", "U izgnanstvu", "Okreni moj broj"...)

"Što se mene tiče, sinoć se 'dogodio' možda i najbolji koncert Eve Braun, bar od kada ja pratim rad ovog simpatičnog benda", ustvrdio je Vasović na svom fejsbuku.


Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.