Странице

среда, 14. јануар 2015.

Hladno pivo - Otuđeni Svijet glamura

Hladno pivo, najveći sastav ikada izašao iz malog zagrebačkog naselja Gajnice, sedmi album "Svijet glamura" tokom 2011. godine predstavljao je turnejom po bivšoj Jugoslaviji na kojoj su hrabro pokušali osvojiti nekoliko najvećih dvorana Hrvatske, poput arena u Zagrebu i Splitu, uz dvostruki povratak u njima omiljenu beogradsku Halu sportova.



Nakon pobjedničkog koncerta kojim je Hladno pivo proslavilo svojih četvrt stoljeća pred procjenjenih oko 20.000 posjetilaca u septembru 2008. godine na zagrebačkom jezeru Jarun, činilo se posve prirodno da Gajničani nastave u tom stilu i novi CD "Svijet glamura" glamurozno predstave u najvećoj hrvatskoj dvorani Areni Zagreb (prima preko 15.000 posjetilaca), i sličnim prostorima u matičnoj zemlji.

Pošto je svjetska ekonomska kriza već bila uzela maha do oktobra 2011. godine ili iz nekog drugog razloga, tek Arena Zagreb je bila skoro dve trećine puna, a slično se pokazalo i u Areni Split. Svejedno, Kekin je tada sa pravom isticao da je Pivu ionako bio cilj pokazati da svirka domaćeg pank sastava u Areni može biti "najnormalnija stvar".

Sa nizom pank hitova iza sebe poput "Pitala si me", "Nije sve tako sivo", "Samo za taj osjećaj" i "Pjevajte nešto ljubavno", Hladno pivo se već dokazalo u Srbiji - prvi put ispunivši beogradsku Halu sportova u jesen 2008. sa preko 5.000 vrlo, vrlo glasnih posjetilaca, a slično bješe i slijedeće godine na Novosadskom sajmu. Iako je (po običaju) među najvaternijim fanovima vladalo uvjerenje da Pivo treba osvajati i Beogradsku arenu (20.000), mudro je data prednost manjoj Hali sportova.

"Beogradska arena je ipak za nas sada prekrupan zalogaj, a mislim da su dve Hale sportova nama više nego
dovoljne", objašnjavao mi je gitarista Zoran Subošic-Zoki dok smo, uz pjevača Mileta Kekina, razgovarali
nekoliko nedelja pred koncerte 2. i 3. decembra 2011. godine u Beogradu.

Razgovor je vođen u Klubu svjetskih putnika, podrumskom kafiću poluotvorenog tipa u srcu Beograda sa
tavanicom oslikanom tarot kartama i drugim sličnim ezoteričnim stvarima razasutim po unutrašnjosti - sasvim odgovarajuće okruženje za priču sa Miletom i Zokijem o "Svijetu glamura" kog je najavio singl "Ezoterija"! 

- Šta se to vama tačno desilo onomad u Hali sportova da se s tolikom radošću vraćate toj dvorani?

Mile: Zašto ne ponovit' nešto što je bilo savršeno, bar nama? Mi smo razmišljali možda nešto novo, drugo, ali nam je taj koncert ostao baš u jako lijepom pamćenju.

Zoki: Naš tonac je poslije koncerta rekao da je morao držati miks pult da ga publika topotom nogu ne odgura nekamo sa strane. Sjećam se kad smo krenuli huk publike je bio tako glasan da uopće prve dvije-tri
pjesme nismo čuli šta sviramo točno. Monitori nam nisu najbolje radili, a publika je bila toliko glasna. Nevjerojatno!

- K'o Bitlsi '64.

Zoki: To su svi rekli: "Ovo je bilo k’o Bitlsi“. Nevjerojatno!

- Sada idete na dve Hale sportova.

Mile: Zašto da ne? Biće dobro za psihičko zdravlje, da ljudi dođu i očiste svoje čakre i uživaju. Čak i ako ti se ne sviđa Hladno pivo to je dobra fizička vježba. Biti u prvim redovima zahtjeva otpornost i snagu. Vjerujem da će svako izaći barem malo mršaviji iz Hale sportova. Posebno ko dođe obije večeri. (smijeh)

- Ovo ipak neće biti puko ponavljanje, jer se u tri godine dosta toga izdešavalo.

Mile: Pokušavamo da ima neki razlog zašto dolazimo. Ovaj put je to novi album "Svijet glamura" koji se pojavio prije pola godine. Bićemo ovaj put sa još malo većom ekipom, tako da ćemo napraviti audio vizuelni ugođaj, videodidžejing će biti tu koji će pratiti pjesme i par dodatih muzičara da to se ipak razlikuje od prošlog koncerta.

- Bile su već Arena Zagreb i Split. U odnosu na njih neće biti velikih odstupanja?

Mile: Neće biti prevelike razlike. Neke stvari će biti različite zbog tehničkih specifikacija dvorane gdje uvijek se moraš malo prilagodit'. Nadamo se biće isti užitak za publiku.

- Znači ista oprema, isti dizajn bine sa cirkuskom šatorom kao u Zagrebu?

Zoki: Mislim da zbog dvorane nećemo uspijeti ići sa šatorom. Nismo sa tim išli ni u neke gradove u Hrvatskoj. Da smo išli na Arenu (U Beogradu) išli bi na to, ali pošto je Arena za nas ipak prevelik zalogaj odlučili smo se za Halu sportova, i to ćemo nadoknaditi sa kostimografijom i video projekcijom.

Mile: Ispalo je da je jako teško zbog ataka nameta carina i granice, a ionako je manja dvorana, tako da će biti sasvim dovoljno.

- Ostaju "napoleonski" kostimi i otkud oni?

Mile: Kao i sve naše ideje koje izvana izgledaju vrlo promišljene iz nekog dubokog artističkog razloga i rezona ispalo je sučajno. Iši smo sa fotografom u kazalište i tamo je on odabrao napoleonske kombinacije,
tako da je to tak ispalo. Ali mislim da se nekako dobor ukloplio u priču albuma sa omotom i spotom.

Zoki: Bojali smo se da cijeli taj cirkus ne zasjeni najbitnije, a to je muzika. I poruke koje odašiljemo, to nam je bitnije nego scenografski dio. Što se tiče koncerta, možda će bit' neka odstupanja u smislu da možda neke pjesme koje smo svirali na koncertima u Hrvatskoj nećemo svirat' u Beogradu. Nismo kao stranci koji se drže set lista ko pijani plota. Mi volimo promijenit' makar dve, tri pjesme da iznenadimo
publiku.

- Kako publika na koncertima prima nove stvari?

Zoki: U principu na koncertima i do ove turneje smo svirali bar osam, devet pjesma sa novog albuma. Sa svakim albumom potenciramo na koncertima nove pjesme. U čemu je svrha novog albuma ako nećeš svirat' nove pjesme? Normalno neke je publika bolje prihvatila, nekima treba duže da sjednu, ali mislim da poslije pola godine od izlazka albuma ima šest, sedam favorita.

Mile: Pjesme kao "Slobodan pad" i "Lift" definitivno nisu za zborno pjevanje i pogo, ali mi ih ipak sviramo, jer nije smisao koncerta da svi moraju veselo skakutati dva i po sata, nego da ipak ponesu doma neke poruke.

- Da dva i po sata možda nije previše za pank bend? Ramons su svirali 55 minuta i zdravo, doviđenja.

Zoki: Pitanje je koliko smo mi pank bend... Korjene najviše vučemo iz pank roka, ali definitivno od prvog albuma („Džinovski“, 1993) imamo razne uticaje. Osim metala, znao se provući ponekad i indi pop.

Mile: Idealno je za nas dva sata, ali budući je naša prva velika turneja u pitanju, dodali smo pola sata zbog starih pjesama koje moraš svirati zbog publike. Ali mislim kad se ova turneja završi, da ćemo se vratiti u neke normalne klupske okvire.

- Kriza je a vi ste krenuli ful turneju i pri tom veliki su brojevi u pitanju.

Zoki: Ovo su prilično veliki brojevi ako se gleda pet koncerata u Hrvatskoj. Imali smo sigurno preko 25 i 30.000 ljudi. Čini mi se na prvu loptu bez nekakvog računanja. Što jesu velike brojke za razliku od sviranja po manjim mjestima i klubovima. A što se tiče krize mislim da smo fulali definitivno. Taj se lažni svijet glamura obija svima nama o glavu zato što furaš nešto što ne postoji. Bez sponzora radit' tako nešto je suludo. Možda bi mog'o napravit' koncert većeg tipa u Beogradu i Zagrebu i to je to. Ali što se tiče manjih gradova je neisplativa avantura. Činjenica da su ljudi u manjim mjestima uvijek zakinuti za te neke uslovno rečeno spektakle. Uvijek se odsvira dva, tri veća grada i na tom stane. Ljudi u manjim mjestima ostaju zakinuti i ne mogu vidjeti jednu takvu rokenrol predstavu. Zato turneja, da i ti ljudi koji žive van mega centara, medija i moći vide malo kao to izgleda.

Mile: Dobro je što se u ovakvim dvornama poštuje vrijeme od devet sati. Bilo je (u  Areni Zagreb) jako puno klinaca što nam je jako drago. Mislim da je to dobro i za djecu i roditelje, da im pokažu kako izgleda rokenrol koncert u neko normalno vrijeme. U klubovima sviraš pola 11 i 12, vrijeme je za počinak.

- U Areni Zagreb je stvarno bilo klinaca od desetak godina. Vi ste sad k'o Bajaga i Instruktori, svirate za publiku od sedam do 77 godina.

Mile: Mi jesmo od sedam do 77, bar u Zagrebu.

Zoki: Ali opet zavisi od prostora u kome sviraš. U klubu neće ti doći djeca sa roditeljima. Em je gužva, em šutka, a ima niz drugih momenata koji ne pašu u tu priču. Razlika između klupskih i dvoranskih koncerata je što ne dolaze samo oni koji slušaju Hladno pivo.

Mile: Na zapadu na koncert Bijons (Beyonce) ne dolaze samo klinke koje je vole, već i čovjek kome se sviđa jedna pjesma, a ima love da kupi ulaznicu i ne zna šta bi radio u petak naveče. Velike dvorane se ne pune samo sa fanovima najžešćim, nego i sa znatiželjnim ljudima.

Zoki: Kao pjesma "Pravo ja". Šta je pravo Hladno pivo? U velikoj dvorani ili u malom klubu? Kao što postoji mnogo lica jedne osobe, mi ne bježimo od svoje andergraund faze. Možemo uvijek se vratiti u neki mali klub, što u biti cijelo vrijeme radimo. Sviramo po malim klubovima, s tim da se o tim koncertima toliko ne piše, pa se stječe dojam da smo bend koji samo svira u velikim prostorima. Što je daleko od istine.

- Znam da je Mile ranije bio dosta nezadovoljan koncertima na gradskim trgovima gdje dolazi dosta slučajnih prolaznika, koje u suštini ne zanima bend. Koliko su takve svirke onda neophodne?

Mile: Čovjek koji plati ulaznicu će se potruditi da se dobro zabavi, za razliku od onog što je slučajno svratio. Problem sa trgovima, gdje vrlo često imaš ljude koji su manje zainteresovani za koncert od međusobnog druženja, je što ne sviraš svojoj publici i to se osjeti. Ali spremni smo ići na tu kombinaciju u gradovima gdje ne postoji prilika da sviraš uopće. Nedavno smo svirali Daruvaru i tamo je bio super. Svijesni smo da tamo ne postoji rokenrol klub, a imamo fanova. Ovako dođeš u dobrim produkcijskim uslovima sa velikom binom.

Zoki: Nije cilj da na koncertu uvijek imaš istomišljenike. Zašto ne preobratiti one koji ne vole to što radiš, koji su tu slučajno. Zašto ih ne učiti da treba cijeniti različito, da nismo svi isti? Možda i ti koji zalutaju mućnu malo glavom? "Vidi nisu ovi samo neki narkomani!" Kužiš? U jednom gradu policajac je pitao nekog iz organizacije: "Reci, se ovi drogiraju?" (smijeh)

Mile: Onaj ko ima 40 godina i bavi se ovom vrstom muzike, taj mora da je očito drogiran ili je pod nekim teškim alkoholnim napicima. (smijeh)

Zoki: Meni je fascinantno da u 2011. postoje još takve dubioze!

Mile: Drugo su velike, urbane sredine mada se i tu zna isto dogoditi, ali kad se malo makneš u stranu svašta čuješ i vidiš koliko još stvarno ima ljudi koji misle da smo mi gomila narkomana. Onda se znaš naježiti. Sad je 2011. i očekuješ da se tok svijeti promijenio i način razmisljanja, ali...

- Je l' pjesma "Kirbaj i kotlovina" neki opis tih malo pomjerenijih iskustava?

Mile: Odrastao sam u malom mjestu u Njemačkoj. Ima tu nekakva osveta zavidnom malom mjestu. "Mali šta ti tu nešto, ajde prihvati se nekog pametnog posla". Onda uspiješ nešto napraviti, pa se vratiš sa osvetičkom pjesmom prema ljudima koji su me gledali malo skeptično. To je i pjesma o malograđanštini.

- Mislio sam da je to kritika baš na te svetkovine po trgovima...

Mile: Ima i toga.

Zoki: Autoironična pjesma. Nakon albuma "Šamar" (2003) počeli su nas zvati u mala mjesta, gdje su vlasti odrešavale kesu da bi zabavile ljude, jer se tamo ništa ne događa. Prije su dolazili Prljavo kazalište i Parni valjak, pa Severina i ovi-oni sa estrade, pa smo nekako odjedanput uletili mi, TBF... nekakva više rok prevenijencija. Bendovi koji su bili nekad dio andergraunda su odjedanput postali mejnstrim. Danas kad čitaš možeš naći da smo mi nekakav mejnstrim bend. Prvo sam to doživljao kao uvredu. Bon žovi je mejnstrim. Ali to je istina, mi smo nešto o čemu se piše što se provlači kroz časopise koji se ne bave samo muzikom. Malo je čudna situacija. Ali u stvarnosti i dalje živiš život koji si živio prije. Mile možda ne, jer ga zaskaču na svakom uglu, ali meni se poslije bine i medijske pompe oko benda to ne dešava.

- Vi živite od muzike. Koliko ljudi se i sa pop i sa rok scene može time pohvaliti? Obično uz muziku imaju nekakav butik ili drugi posao...Nema puno ful profesionalaca.

Zoki: Vjerujem. Malo ih je, a biće i još manje.

Mile: Rokenrol je nezahvalan da živiš od toga, jer je vrlo skup. Trebaš bend sa više ljudi, kombi, sve to skupa košta. Dok estradni ljudi mogu ići na razne kombinacije po svadbama i diskotekama, ne uz cijeli bend, nego samo dvojica. Vrlo su fleksibilni. Tu smo u kriznim vremenima jebena stranka. Ali na neki način i dalje Hladno pivo može živjeti od toga što radimo.

Zoki: Sjećam se kad smo kretali, prije nego će prva ploča izaći, svi su upisivali fakultete i mislio sam da ću onda samo svirati, ali kad su došle devedesete vidjeli smo da para nema. Cilj se pomakne malo dalje, i onda sa 30 i nešto godina odlučuješ se baviti samo sviranjem ako želiš to raditi kako treba. Nađeš se u situaciji kao masa drugih ljudi - neko dobije otkaz, neko promjeni posao zato što mu se ne sviđa, a mi smo odlučili se baviti onim što želimo i svu snagu baciti na bend.

- Kako ste u tome uspjeli?

Zoki: Miks svega pomalo. Ne može se objasniti samo kroz jednu prizmu. Nismo počeli svirati nešto zato što
se to moglo prodavati. Sa druge strane, ako ne radiš nešto sa strane, imaš više vremena materijal napraviti kvalitetnije. Uz to, ko god te zove ideš svirati. A ne kao ranije, nemamo svirku četvrtkom jer moram na posao u petak ujutro! To je dolazilo polako, cijeli je proces trajao dugo, može se reći da je bio prirodan, ali je bilo i jako puno sreće. Moraš imati bend u kome se četiri-pet ljudi slaže, prije svega, da bi uopće mogao opstati. Šta ti vrijedi ako je jedan savršen tekstopisac, drugi odličan gitarista, ako kao ljudi ne funkcioniraju? Mada takvih bendova ima više, ali to je jedan album i klapa se raspada. Mi smo 11-12 godina u nepromjenjenoj postavi snimili četiri albuma, što nije malo. Jako je puno faktora koji utječu da li ćeš ti u životu i rokenrolu nešto postići. Možda se jednom nekom u deset godina posreći kao nama.

- Koliko je bilo u vašoj karijeri kirbaja i kotlovine da bi bilo isplativo. Jednom ste sa Džibonijem svirali za Novu godinu u Rijeci...

Mile: To je bila Nova godina, to nije kribaj i kotlovina. To je kad grad koji drži do sebe plati bend da ih uvede u Novu godinu. To ćemo rado svirati. Kad sviraš Novu godinu ne moraš izaći na trule zabave i usiljeno se zabavljati, nego sviraš, radiš ono što voliš i uz to zarađuješ. Izuzeo bih Nove godine. Što se tiče Hladnog piva i Džibonija, to je bila prelijepa kombinacija koja može zadovoljiti, maltene sve ukuse (smijeh).

- Otkud se baš Severina pominje u "Kirbaju i kotlovini"?

Mile: Rimuje se sa kotlovina. (smijeh)

Zoki: Sad svi pišu ne o pjesmi, nego o tome što je u njoj Severina.

- Da l' se naljutila što je pominjete?

Zoki: Mi je ne poznajemo, ali mislim da je osoba koja se ne bi naljutila.

Mile: Meni bi bilo drago da ona pomene Hladno pivo u jednoj svojoj pjesmi. (smijeh)

- "Svijet glamura" je ispao skoro konceptualni album...

Mile: I je i nije. Na neki način je alegorija na društvo, na moderna Potemkinova sela...

Zoki: Muzički imaš toliko različitih stvari, ne znam koliko bi bendova si moglo dozvoliti da na jednom albumu ubaci 15 različitih stilova i da to prođe.

Mile: Znam da je uvrijedilo puno pravovjernih duša, koji su nam prebacili da u puno pjesama imamo narodnjačke elemente, ritmove koji nisu rokerski, koji vuku previše na istok, ali nama je to uvijek bio gušt.

Zoki: Imaš pjesmu "Kirbaj i kotlovina" koja je po meni tipična ’bedrelidžnovska’ pank rok pjesma, "Bilo koji broj" je surf, "Ezoterija" je mješavina, neki su navodili Kings of Leon, ali meni su to Cepelini, Stonsi, Flojdi s kraja šezdesetih.

Mile: Skromno...

Zoki: Ozbiljno, to je taj utjecaj.

- "Fotoaparat" je neki indi rok.

Mile: Možda čak ’najpopističkija’ pjesma na albumu.

Zoki: Meni fura na "Baby, Baby, Baby" Vibrators, samo što je jako dobro snimljena i producirana za razliku od tih starih snimaka.

Mile: "Fotoaparat" je pjesma gdje bi čak i trijezan čovjek mogao zaplesati, jedna od rijetkih takvih pjesama Hladnog piva. (smijeh)

- Na albumu se dosta dotičete problema identiteta, imajući u vidu savremene medije, internet, od "Ima da te lajkam", preko "Pravo ja" do "Ezoterije"...

Mile: Mislim da je to jedan od lajt motiva albuma, traženje sebe. Na internetu imaš maltene cijeli svijet na tipkovnici i sve informacije, a ne znaš šta ćeš sa sobom. Stalno gledaš samo dvije strane. Treba neko da te vodi: "Ovo su ti dobre knjige, tamo ti je dobra muzika, ovo su pametni sajtovi". Sada postoje te mp3 generacije, kako ih ja zovem, koje slušaju baš sve, ali to ne mora bit' uvijek pozitivno, jer se stvara nekritičnost.

Zoki: U srednjoj školi sam najviše mrzio ljude koji kad ih pitaš šta slušaju kažu "sve".

Mile: Uvijek postoji rečenica koja me natjera da napravim pjesmu. "Ima da te lajkam" je nastala kad je moj brat iz Njemačke došao, i poslije par dana u Hrvatskoj gleda u mobitel i kaže: "Jebemu, imam novi mobitel, a niko me ne zove!" (smeh) Savršena slika otuđenja, kad imaš sve, a nemaš s kim otići na piće. 

Zoki: Sa svakim se možeš čuti, svakog možeš kontaktirati, a na kraju si sam sa sobom. Nevjerojatno.

- Koliko ste stvarno postali dio glamura u Hrvatskoj?

Zoki: Ma daj!

Mile: Mi nakon ove turneje ćemo nastupati svuda gdje možeš nastupat kao rokenrol bend i moći ćeš nas vidjet' i u Županji, u Nišu... gdje postoji neki klub.

Zoki: Saša Lošić je jedanput rekao da je postojala opasnost da će počet' živjet' onog sebe iz medija. Čitaš sve te tekstove, a ljudi izmišljaju priče.

Mile: Bila je priča da ja jedini besplatno parkiram na ulici, a ostali stanari plaćaju, da smo zvali (gradonačelnika Zagreba Milana) Bandića. To sam isto čuo. Ako to kreneš demantirat' shvatiš da si zapetljan i što više pričaš toneš u živo blato. Moraš stat' i reći: "Znam ko sam i šta sam napravio. I ko vas šljivi".

- Otkud to da na kraju koncerta puštate "Kad sunce opet zađe" KUD Idijota?

Zoki: Na koncertu Ajron mejdena (Iron Maiden) su puštali "Bright Side of Life" (Monti Pajtona). Rekli smo zašto da nemamo pjesmu? Mali znak pažnje andergraundu iz koga smo potekli.

Нема коментара: