Пређи на главни садржај

Pol Enka - Nemam termometar za publiku

Kanadski pop pjevač Pol Enka (Paul Anka) poslije 50 i nešto godina na sceni neočekivano se obreo prvi put u Srbiji za koncert u Beogradu u proljeće 2008. godine. Tim povodom moja malenkost se isto tako neočekivano našla za telefonom razgovarajući sa istinskom legendom svjetske pop muzike na drugoj strani kugle u Los Anđelesu. Kad pomisliš da je život postao jednolični davež, nešto te obično iznenadi, češće na ružan, rijeđe na lijep način. Ovo iskustvo je počelo prilično nezgodno...


"Naravno da sam čuo za Pola Enku, samo ga nikad nisam slušao", oprezno sam odgovorio ljudima iz beogradske promoterske kuće Long plej kad su mi jednog dana "s neba pa u rebra" ponudili da za novinsku agenciju Beta razgovaram telefonom lično sa gospodinom Enkom povodom njegovog prvog koncerta ikad u Srbiji, predviđenog za 18. april 2008 u beogradskoj Hali sportova. Iz meni nepoznatih kutaka mozga izvlačio sam na brzinu podatke. To je onaj Kanađanin libanonskog porijekla koji se kasnih pedesetih pročuo po hitu "Diana", a onda je bio i koautor "My Way" zaštitnog znaka Frenka Sinatre. Bilo je tu naravno još stvari, ali ja nisam znao više, osim da je posljednjih godina izbacio hvaljene albume "Rock Swings" i "Classic Songs" na kojima se drznuo obraditi u džez/pop/sving fazonu pjesme Nirvane (!!!!), Kilersa (Killers), Saundgardena (Soundgarden), Van Halen...Moram priznati da je ovo posljednje presudilo, pa sam brzopotezno pristao: "Pa naravno da želim razgovarat' sa Enkom!" Tek onda mi je sinulo da zapravo nemam blagu predstavu šta bih pomenutog gospodina uopšte pitao. Kako se trenutak razgovora približavao, tako sam preslušao Enkine posljednje radove, nakljukao se podacima sa Vikipedije (iskusnog novinara najbolji prijatelj) i stoga...imadoh sve manju i manju predodžbu šta bih kog vraga ja mogao pitati Enku? Da, otkinuo sam kako je uradio meni neobičnu dragu pjesmu "Ordinary World" Duran Duran, i da, na oba albuma je uradio po meni zapanjujuće dobar posao, udahnuvši rok stvarima poseban duh. Svejedno meni se nije javljalo nadahnuće, koje bi me spaslo od postavljanja sramotno dosadnih i uobičajenih pitanja. Možda ga ja ne slušam, ali čovjek je veliko ime svjetske pop muzike! Ljudi iz Long pleja javiše mi da je vrijeme za poziv šest sati popodne, pa da zovem Enku u njegovo stalno prebivalište u Los Anđeles, kad me negdje oko jedan-dva iznenadi poziv u obrnutom smjeru. Saradnica gospodina Enke zvala je iz Los Anđelesa da se raspita zašto ga niko iz Bete nije zvao na dogovoreni broj u dogovoreno vrijeme u šest sati ujutro? Long plejovci su pogrešno računali vremensku razliku! Kad sam objasnio zbrku, ljubazna saradnica mi je samo rekla da će prenijeti poruku gospodinu Enki i da će mi se javiti ponovo za koji minut. Naravno, znadoh da više nema nikakvih izgleda da umilostivimo zvijezdu da sa njom ponovo razgovaram, uprkos mojim beskrajnim izvinjenjima i objašnjenjima da mi Srbi baš često ne putujemo u SAD, pa stoga ne računamo dobro vremensku razliku (to mi je tad jedino palo na pamet, i sad mi zvuči idiotski). Kad se ženskica prijatnog glasa ponovo javila, samo je uz smiješak rekla da se greške događaju svima i da me gospodin Enka pita da li mi odgovara da se čujemo sutradan u šest časova, naravno ujutro!? Zamalo sam ostao bez riječi. Čovjek me je mogao najhladnije otkačiti, zbog naše prilično blesave brljotine, ali je ipak našao iznova vremena da se čujemo! Ako pažljivo pročitate ono što slijedi mislim da se stiče dobar uvid kako je ovaj čovijek uspio opstati u jednom od najsurovijih poslova na svijetu. Zaista sam uživao, kao i publika koja je napunula Halu sportova. Čuh kasnije da je i Enka neizmjerno uživao nastupajući pred zahvalnom beogradskom publikom.

- Ako se ne varam ovo će biti Vaš prvi koncert u karijeri u Srbiji i Beogradu?

Enka: To je u potpunosti tačno. Unapred se tome veoma radujem, jer stalno gledam da nastupim u novim mjestima. Razgovarao sam sa nekim ljudima kod vas i imam vrlo dobar osjećaj da ljudi vole muziku i koncertu se vrlo radujem.

- To je razlog da izaberete da nastupite na ovoj turneji u Beogradu? Koliko vidim to je jedini grad iz našeg regiona u kojem pjevate ovaj put.

Enka: To je tačno. Nikad ranije nisam bio pozvan da pjevam ovdje, tako da sam bio vrlo radoznao kad smo dobili ponudu od agencije, jer se vaš region počeo razvijati u zanimljiv muzički "džep". Biće to zanimljiva posjeta za nas, jer (moja) muzika ima međunarodni prizvuk. Radujem se dolasku.

- Nedavno smo imali dosta političkih teškoća oko samoproglašene nezavisnosti Kosova, nereda u Beogradu i paljenja ambasade SAD. Da li ste zbog toga imali nedoumice da li doći u Srbiju?

Enka: Razmišljao sam o tome, ali ja sam Kanađanin tako da nisam bio zabrinut jer nisu uradili ništa kanadskoj ambasadi (obostrani smijeh). Naravno, ozbiljno govoreći, morao sam da shvatim kakva kod vas atmosfera vlada i razgovarao sam sa raznim ljudima, sa agencijom, i informisali su me da je sve lokalizovano i da je sve prilično stabilno. Bio sam prilično siguran da treba doći ovdje, osim ako slučajno ne bude neka odredba moje vlade ili vaše zemlje da ne dođem. Kako se to nije desilo, nisam imao neka strahovanja oko dolaska. Mislim da prema meni lično kao muzičaru, kompozitoru i pjevaču nije pretila neka opasnost, osim ako bi se našao na progrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

- Da li u gradovima u koje često ne dolazite, ili stižete prvi put, izvodite različit repertoar u odnosu na mjesta u kojima ste redovni?

Enka: To je dobro pitanje. Sigurno je da im prilazim različito, jer tad nemam barometar ili termometar za publiku. Šta radim? Raspitujem se kod raznih novinara ili drugih ljudi kako bi dobio osjećaj kakvoj je muzici izložena lokalna publika. Za mene su nastupi pred novom publikom zapravo luksuz, jer sam onda svjež toj publici i ona je svježa meni. U tom slučaju promijeniću aranžmane i dobiću drugačiji odziv od publike jer nas nikad ranije nisu gledali, ni mene ni orkestar. A očigledno je da će mi biti i lakši odabir materijala, za publiku pred kojom prvi put nastupam.

- Da li je teže pjevati kad ne znate kakve ljude možete očekivati?

Enka: Više je to neko čudno stanje. Moji nastupi dobijaju svoj oblik u prvih deset minuta, jer imam snažnu težnju da uspostavljam vezu sa publikom odmah. Ljudi su ljudi, a muzika ima svoju moć, tako da u prvih deset minuta znam tačno kako da se postavim prema publici. Naravno ne postoje prethodna iskustva sa tom publikom, tako da ni oni ne znaju kakav sam ja. Tih prvih deset minuta postaju ključni i odlučujući za mene, jer ono što radim uzimam ozbiljno i profesionalno. Potrebno mi je da to odmah osjetim. Ne treba mi sat vremena da shvatimo svi na čemu smo.

- Pjevali ste na više svjetskih jezika. Planirate li za beogradski koncert naučiti neke srpske izraze ili možda malo zapjevati na našem jeziku?

Enka: Razgovarao sam sa nekim novinarima da naučim neke riječi, kako bi koncert dobio malo lokalnog kolorita. Nisam upoznat sa vašim jezikom u smislu pjevanja, ali uradiću svoj domaći kako bih malo ipak progovorio. Najveća mi je briga da dobro odaberem pjesme. Dovodim veliki sving orkestar i treba da odaberem pjesme sa albuma "Rock Swings". Treba tu da napravim balans i onda ću odlučiti šta da radim sa vašim jezikom.

- Šta znate o Srbiji, poznajete li neke naše ljude ili našu muziku?

Enka: Znam dosta o regionu, ali ne i o srpskoj muzici. Vjerovatno nisam sreo dovoljno Srba u životu (smijeh). Dosta sam na putovanjima po Aziji i Južnoj Americi, tako da dosta vremena provodim van SAD. Geografski znam položaj i povijest vašeg dijela svijeta, ali uradiću domaći zadatak o Srbiji vjerovatno slijedeće nedelje.

- Kako provodite vrijeme na turneji?
Enka: Zavisi od grada do grada. Ja sam ranoranilac i izlazim da bih iskusio stvari. To je sastavni dio moje ličnosti. Rano ustajem, vodim posao, živim više normalan nego rokenrol način života. Živio sam u Parizu i Italiji, tako da me zanimaju različite kulture. Bio sam razgovarao dosta o tome sa Elvisom Prislijem. On je bio neko ko bi ostajao u krevetu do šest-sedam uveče, stavljao je aluminijske folije na prozore tako da nikada nije gledao sunce! Uvijek sam ga nagovarao da izađe, ali se on uvijek bojao da to učini. Ja ne živim tako zaštićenu vrstu života nimaolo. Uvijek sam napolju po restoranima ili gledam šta je svojstveno u kojoj god zemlji trenutno boravim. To je moj stil.

- Koliko znam Elvis nikada nije nastupao van SAD...

Enka: ...Ne (njegov menadžer) pukovnik Parker nije želio da ide. Zato nikad nije imao papire i pasoš, da ne upadne u neku nevolju...tako da Elvis nikada nije putovao. Ali Elvis je bio meni dobar prijatelj i neobičan izvođač, jer ga svijet zapravo uživo nikad nije upoznao. S druge strane ja sam se "globalizovao" zbog svog porijekla iz francuskog dijela Kanade, pa sam se selio u Italiju, Francusku, pa sam išao u Aziju...To je postalo dio mene tako da sam tokom života snimao na pet jezika znajući da će svijet postati time manje mjesto. Mnogi Amerikanci nemaju pasoše i ne shvataju da postoje druge kulture i predivna mjesta da se posjete. To je tužno. Zahvaljujući mojoj muzici postao sam međunarodno poznat na svim kontinentima. Važno mi je da zato vodim takav život, inače bih postao klaustrofobičan.

- Pretpostavljam da zato dugo vremena provodite na turnejama?

Enka: Na turnejama sam posljednjih 50 godina. Moja strast su moja muzika i nastupi. To me čini mladim i vitalnim. Počeo sam kao mladić. Otišao sam od kuće da budem pisac. Otac je htio da radim kao novinar, jer sam imao dar za pisanje, ali onda sam ušao u muziku. Kad se to desilo shvatio sam da su putovanja važna, jer vam daju određen "šmek" životu i strast koja ne sliči bilo čemu drugom. Na početku je bilo teško, jer nisam bio navikao na turneje koje nisu bile po mojoj mjeri, ali sada poslije svih ovih godina pjevam kad hoću i gdje hoću. To vam daje osjećaj da ste dotakli ljude i dirnuli ih svojom muzikom. Uživam u tom aspektu svog života jer mi ništa drugo ne daje toliko strasti i uživanja, osim naravno moje porodice. Turneje su balans za tvoje zdravlje. Ostajem fit, u dobrom zdravlju, što je važno da dobro funkcionišem i u određenim godinama.

- Ko su ljudi u vašem sastavu?

Enka: To su ljudi koji su sa mnom godinama. Imamo grupu momaka koja putuje sa mnom i ponekad naraste do 60 ljudi za simfonijske izvedbe. To će (u Beogradu) biti u osnovu džez i rokenrol sastav. Imamo veliku duvačku sekciju sa saksofonima i trombonima, tu su sintisajzeri i ostalo. Izvodimo presjek moje muzike, od pjesma sa "Rock Swings" do pjesma koje sam radio za Frenka Sinatru i Toma Džonsa. Sastav čine veoma daroviti i priznati muzičari. Odabrani su zbog svog umijeća. Pokušavam da se okružim najboljima, u svemu, po pitanju produkcije, muzičara...Moj izbor za "Rock Swings" su bili najbolji muzičari iz Los Anđelesa. Volim kada radim sa ljudima na istoj razini, koji daju stvarno sto posto od sebe. Sastav će biti važan dio onoga što ćete vidjeti na koncertu u Beogradu.

- Znači čućemo zvuk punog orkestra?

Enka: Da, biće vrlo velik i izuzetno pun zvuk. Izuzetno pun.



- Kako je došlo do toga da radite albume poput "Rock Swings" i "Classic Songs"?

Enka: Radio sam prije neku godinu sa mladim kanadskm pjevačem Majkl Bubleom
i dopao mi se. Onda sam kroz njega, Robija Vilijamsa i još nekih, shvatio da su mladi ljudi zainteresovani za sving i zvuk Las Vegasa. Dopao mi se Majklov glas...i kad je njegov album uspio, diskografska kuća je rekla "Zašto ne uradiš takav sving album?" Rekoh da ne zzelim raditi uobičajene standarde kakve sam radio godinama kad sam bio uz Sinatru i njegovu Pacovsku družinu (Rat Pack). To me ne motiviše. Ali sada kada se sving vraća u modu, imam ideju u glavi da uradim pjesme iz osamdesetih i devedesetih, koje su vrlo rok i grandž, poput Nirvane. Kao muzičar čujem ih na drugačiji način i želim eksperimentisati. Ako bude proradilo super, ako ne bacićemo ih, i niko neće za to znati. Sjeo sam i potražio pjesme koje su za mene bile izazov kao kompozitora i muzičara, da ih pretvorim u svoj stil sa dosta integriteta. Kako se stvar uobličavala shvatio sam da sam na tragu nečemu. Osnovni kriterij su mi bili kritičari, koji su danas dosta potkovani znanjem, i ako mogu proći kod njih, cijela stvar neće ispasti kao vic i dobro ću proći kod publike... U jednom trenutku sam shvatio da to dobro funkcioniše. Kada je album izašao dobio sam priznanja kritike širom svijeta. To je za mene značilo kao da sam ponovo počeo pisati pjesme, koristio sam stvaralačke sokove. "Rock Swings" je bio velika prekretnica za mene.

- Da li je to dovelo novu vrstu publike na Vaše koncerte?

Enka: Da. Danas se muzički posao mijenja i uglavnom je za mlade ljude. Sada se moja muzika prodaje i vrlo mladim ljudima. Htio sam u stvari da stvorim nešto što če mene uliniti sretnim i još ponekog. Ne možeš napraviti proizvod u mojim godinama i reći "idem na mladu publiku". To tako baš ne funkcioniše. Kad je "Rock Swings" izašao i dobio priznanja, prirodno smo počeli da dobijamo mladu publiku. To je fino, ali ja radim muziku zarad muzike i zato što me to čini srećnim. Proizvodim kvalitet, a šta se kasnije desilo sa tim - dobro je.

- Koji su najsvijetliji trenuci Vaše karijere?

Enka: Moj prvi veliki televizijski nastup kada sam počeo bio je Ed Saliven šou. Tada je pop muzika bila nedonošče. Bilo je drugačije mjesto. Nije bilo emisija tipa "Idola", ni sofisticirane tehnologije, tako da sam u Kanadi gledao tri-četiri sata televiziju dnevno, na kojoj nije bilo velikih šouvova. Ed je bio najveći. Svi koji su uspijeli okupljali su se oko njega. Odjednom je mladić iz Kanade počeo pisati pjesme, dobio je hit i slijedeća stvar je bila da se pojavim u tom šou i to smrtno uplašen! Za mene je to bila prekretnica, kada sam shvatio da mi je život prešao u neku drugu stranu. Treći trenutak je nagrada koju mi je uručio bivši kanadski premijer Žan Kretjen. Kada sam napuštao Kanadu kao mlad momak postao sam međunarodno poznat. Nedavno kad sam se vratio kući, dobio sam najveće priznanje koje Kanada može dati. Dobio sam razna priznanja u svijetu, ali priznanje kod svoje kuće je nešto vrlo dirljivo. Bio sam dirnut. Pjesma "My Way" je bilo druga prekretnica. Završio sam sa mladalačkim danima i pitao sam se kud idem i šta dalje da radim. Znao sam Sinatru mnogo godina i našao sam se sa njim na večeri u Majamiju, Florida. Rekao mi je da je umoran od svega, da je Pacovska družina gotova, da ga vlada i mafija izluđuju, bla bla bla i reče da želi napustiti posao poslije još jednog albuma sa mojim producentom Donom Kostom. Bio sam dirnut time, pogotovo što sam i ja bio na prekretnici. Otišao sam kući i u jedan ujutro počeo kucati stihove na pisaćhoj mašini, zbog mojih novinraskih dana. Frenk je radio u Vegasu, završio sam pet-šest sati kasnije i nazvao ga u Vegas i predočio mu pjesmu. Znam da mu se odmah dopala i nekoliko mjeseci kasnije me zvao iz studija i pustio mi preko telefona pjesmu. Bilo je dirljivo. To je veliki prelomni trenutak u mom životu i karijeri, u smislu zrelosti i mojih vrijednosti kao autora, jer je to suština onoga što radim. Kada sam čuo Sintatrin ploču shvatio sam da će to biti vrlo važna pjesma za sve nas...

- Planovi za budućnost?

Enka: Uvijek radim. Tako sam sebi odredio. Pišem svoju prvu knjigu. Već godinama me proganjaju da to uradim i konačno sam usred posla na tome za Sent martins pres. Biće objavljena kasnije ove godine. Treba da uradim i novi CD, što ću početi negdje u slijedećih nekoliko mjeseci. U aprilu sam na turneji u Evropi, vraćam se, i imam Meksiko i Aziju u junu. Preko ljeta imam neke džez festivale i imam do kraja godine ugovore sa raznim kasinima u SAD. Zapravo imam zakazene obaveze do marta ili aprila slijedeće godine.

- Knjiga će biti autobiografija?

Enka: Da. Ljudi nisu svijesni mnogih stvari u kojima sam učestvovao i o čemu se to zapravo radilo u mom životu, kakva sam sve iskustva imao. To je očigledno dosta godina. Počeci su od pedesetih, pa do danas. To je dosta materijala i dosta istraživanja. Dosta se zabavljam oko toga.

- Da li će novi disk biti kao "Rock Swings" ili "Classic Songs"?

Enka: Ne znam da li sam taj koncept iscrpio do kraja. Uvijek možete čuti varijacije tog materijala, ali mislim da će moj slijedeći album biti autorski. Mislim da sam ponovo spreman za to.



- To je sve što sam Vas imao pitati. Hvala na vremenu i strpljenju!

Enka: Hvala tebi. Strpljenje nije bilo potrebno. Vrlo dobar intervju! Molim te kaži svima u Beogradu da se radujem dolasku, da dođu da se zabavimo, da osjetim srcem...tome se radujem.

- Jedva čekamo da Vas vidimo u Beogradu.

Enka: Koliko si star, mogu li pitati?

- Imam 35 godina.

Enka: 35? Da li si dosta u toj muzici, kao na "Rock Swings", u svim tim sastavima?

- Ne baš. Kad sam čuo za "Rock Swings", sa Nirvanom, Saundgardenom...rekoh: "Ma daj!"...ali sam se iznenadio, jer je donijelo novu dimenziju tim pjesmama. Bio sam zapanjem kako funkcionišu na taj način. Nisam imao dovoljno mašte da shvatim kako možete to uraditi...

Enka: Naravno, naravno. Drago mi je da je leglo prirodno. Za sastave kao Kilers, znate za njih?

- Da, znam. Volim prvi album, (pjesmu) "Mr. Brightside".

Enka: Voliš "Mr. Brightside". Okej.

- Da to je očigledan hit. Posebno volim Vašu izvedbu "Ordinary World"

Enka: Ooo, zanimljivo! Planiram to izvesti. Stvarno volim tu pjesmu mnogo! Je li to popularna pjesma u Beogradu?

- Uh, bio je to ogroman hit 1993. čini mi se...

Enka: "Ordinary World" je i kod vas bio hit?

- Da, da. Nirvana, Saundgarden...pratimo zapadnu muziku, dosta smo u tome.

Enka: Znam da ste sofisticirana publika, dosta u zapadnoj muzici...Samo sam se iznenadio, jedan od mojih domaćih zadatak je bio da istražim sastave poput Bon Džovija (Bon Jovi) i nisu poznati u nekim dijelovima (svijeta)!

- To se dešava, ali izvođači koje ste obradili su svi manje-više popularni kod nas.

Enka: A svijest o Frenku Sinatri je visoka?

- Izuzetno visoka, naravno. Imali smo prvog rokenrolera čini mi se 1958. godine...Pratili smo Elvisa, Pola Anku (smije se), Čak Berija (Chuck Berry)...

Enka: Sa njim sam išao na jednu turneju...Stvarno sam uživao u razgovoru, hvala ti mnogo na zanimanju.

- Bilo mi je zadovoljstvo.

Zvanična strana: www.paulanka.com

Коментари

Анониман каже…
upravo sada slušamo na TV kako jedan naš mater izvodi Dajanu ... bilo je o hitu i komentar da je Pok pesmu posvetio jednoj drugarici...negde piše s visoke škole, negde iz crkve...Možda grešim, ali u sećanju mi je da je onda bilo tumačenje da je pesma posvećena bebisiterki u koji je pevać bio zaljubljen ??

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.