Čuveni britanski rok teškaši Dip parpl (Deep Purple) treći put u karijeri svratili su do Beograda u zimu 2006. godine, pruživši mi priliku da konačno uživo čujem istinsku rokenrol himnu "Smoke On the Water". Uz to, na mene su podjednako snažan utisak ostavili sami Parplovci, koji su se u susretu sa srpskim novinarima pokazali kao neviđeno duhovite, opuštene i nadasve šarmantne ličnosti. Jedno od mojih najprijatnijih novinarskih iskustava.
U jeku moje srednjoškolske opsjednutosti pankom i novim valom, prijateljica mi je nenadano poklonila gomilu neželjenih prastarih/prašnjavih ploča. Dorsi (Doors), Pink Flojdi (Floyd), Dženis Džoplin (Janis Joplin), Drago Mlinarec ("Pjesme sa planine")...Iz sve te hipi gomile tada mi je za uvo zapala jedino "Machine Head" Dip parpla. Nisam postao neki veliki obožavalac Parpla, čak me se osim tog nije više dojmio skoro nijedan njihov album, ali bilo je nešto prokleto dobro u svakom zarezu ploče "Machine Head". Ne govorim samo o klasiku "Dim na vodi". Prvi dolazak Dip parpl u Beograd 1975. godine, u njihovoj trećoj postavi, morao sam propustiti iz opravdanih razloga, kao u rokenrol neupućeni trogodišnjak. A i nisam stanovao u Beogradu. Kasnije sam saznao da je tada svirka u dvorani Pionir doživljavana kod brojnih ljubitelja hard roka kao jedan od najvažnijih muzičkih događaja u glavnom gradu Jugoslavije sedamdesetih. Slušao sam kako se ljudi hvale da su tada gledali/slušali Parpl, kao što se stari borci busaju u prsa da su sudjelovali u nekoj važnoj bici/ratu. Stoga, kada je Parpl sa malim kašnjenjem ponovo došao u Beograd krajem 2003. godine, nije bilo nikakvo čudo sto je Halu 1 Beogradskog sajma napučilo oko 20.000 posjetilaca svih godišnjih doba. Veterani iz '75. iz svih djelova Srbije i šire, očigledno su sada dovodili djecu/unuke da im pokažu kako je to nekad bilo, kada se svirao pravi rok, a ne ovo danas...Moja malenkost je tada po običaju mudrovala kako se ne isplati ići u gužvu, u raju, u brujanje mase, kakva se sreće još samo na Zaječarskoj gitarijadi, tek da bi čuo "Dim na vodi" i možda još poneku stvar pride. Ipak, nisam izostao kad je zamjena za čuvenog mračnjaka Ričija Blekmora (Ritchie Blackmoore), Amer Stiv Mors (Steve Morse) popodne uoči koncerta na Sajmu održao u punoj velikoj dvorani Studentskog kulturnog centra svoju gitarsku kliniku. Dugokosi Parplov gitarista priredio je Beograđanima zanimljivih sat vremena pokazujući nemale vještine, svirajući svoje instrumentale, dovoljno raspoloženo i nadahnuto da se zaboravi da ga umjesto ostalih muzičara prati samo CD. Stekao sam utisak da je Mors toliko uživao svirati pred raspoloženom i dobronajmernom publikom u SKC, da je trajanje klinike znatno produžio na sopstveno i naše zadovoljstvo. Nakon Morsovog nadahnutog rasviravanja gitare, požalio sam što te večeri neću biti na Sajmu. Udaren naletom naknadne pameti sa užasom mi se razbistrilo u glavi da je to zasigurno bila posljednja prilika da vidim/čujem vremešni Parpl. Međutim, ne lezi vraže. Malo kasnije eto njih opet u Beogradu! U istoj dvorani, sada na svjetskoj turneji povodom novog albuma "Rapture of the Deep". Promoter Multimedija koncerts (Multimedia Concerts) čak je istog dana 27. februara 2006. godine, popodne zakazao i konferenciju za novinare sa članovima Dip parpla. Ne pamtim konferenciju za novinare (u devedeset posto slučajeva grozomorni, izvještačeni i dosadni skupovi), u kojoj sam više uživao. Trajala je tek petnaestak minuta, a meni se činilo kao da gledam dobar dvočasovni film. Da ne bi dalje gnjavio pjesničkim opisima, evo stenografski kako je sve teklo. Jedino nisam posve siguran da li sam svakom glasu sa tonskog snimka kojeg posjedujem odredio pravog Parplovca. Gilan je očekivano prepoznatljiv, kao i Amerikanac Mors, ali ostali su Britanci i sliče ko jaje jajetu.
Gospodu Morsa, pjevača Iana Gilana, basistu Rodžera (Roger) Glovera, bubnjara Iana Pejsa (Paice) i klavijaturistu Dona Ejrija (Airey) kad su ušli u dvoranu hotela Hajat dočekao je spontani, srdačni pljesak tridesetak novinara. Razgovor vođen naravno na engleskom, gazda Multimedija koncerts Srđan Stojanović u ulozi konferansijea počeo je sa: "...Dip parpl dobrodošli ponovo u Beograd!"
Gilan: Lijepo se vratiti ponovo, lijepo se vratiti ponovo...kakav divan dan. (smijeh članova DP)
Stojanović: Svi znate naše uvažene goste, neki od njih su bili ovde dva puta, neki tri, četiri, pet puta u različitim...
Gilan: Zaista.
Stojanović: ...aranžmanima. Svima nam je drago da su ponovo tu. Otvaram konferenciju za pitanja novinara...Dejan Cukić, televizija Metropolis.
Cukić: Prvo hvala Stiv na intervjuu pre par dana telefonom...
Mors: Hvala tebi!
Cukić: Imam pitanje za Iana Pejsa. Svi ste bili ovde, ali ti si u stvari jedini član ove grupe koji je svirao '75. u Beogradu. Sećaš li se tog nastupa?
Pejs: Da, sjećam se! Sjećam se nevjerovatno zastarjelog hotela. Hotel nije bio sjajan, ali su ljudi bili fantastični! Šta god nisu imali od fizičkih stvari davali su nam u pažnji i usluzi. I sjećam se toga sa velikom naklonošću, jer je više nego što sam očekivao da ce biti. A to je uvek lijepo iznenađenje, kad odeš negdje i ne znaš kako stvari stoje, a doživis lijepo iznenađenje. Sjećam se toga sa velikom naklonošću, iako se ne sjećam hotela sa velikom naklonošću. (smijeh)
Cukić: Mnogi ljudi ovde se sećaju tog nastupa. Pitanje za sve vas, za Gilana možda, koji je najpotcenjeniji album koji je napravio DP?
Gilan: Najpotcijenjeniji?
Cukić: Najpotcenjeniji. Za koji misliš da je sjajan, ali nije baš prošao tako dobro.
Gilan: Najpotcijenjeniji DP album...mislim vjerovatno zbog svog vremena...ima ih dva koja potpadaju u tu kategoriju...jedan je "Fireball" (1971), a drugi je "Purpendicular" (1996)...rekao bih, po mom skromnom mišljenju, koje nije tako skromno. (smijeh članova DP)
Stojanović (poziva novinare da postavljaju pitanja): Druge uvažene kolege, koji nisu intervjuisali DP kad su prošli put bili? Nema drugog, osim Dejana koji uvek ima previše pitanja?
Glover: Samo pucajte, čovječe!
Stojanović (vidi moju dignutu ruku): Iz Bete?
Arežina: Novinska agencija Beta, zovem se Aleksandar Arežina. Zašto ste vi momci odlučili ponovo svirati u Beogradu? Bili ste ima dve godine, a prije toga 1975. godine.
Glover: To ti pretpostavljas da mi odlučujemo o tim stvarima. Mi zapravo ne odlučujemo o tim stvarima! Agenti, menadžeri, ljudi u odijelima odlučuju gdje ćemo svirati!
Gilan: Naravno da smo se htjeli vratiti ovdje...
Glover: Imali smo maglovitu zamisao gdje ćemo ići, ali u stvari ne biramo mjesta.
Pejs: Zapravo imamo izbor gdje nećemo ići, što je važnije. Ima čudnih mjesta gdje se možda ne bih vratio, ali ako se dobro provedemo i čitavo veče je dobro, onda si sretan što se vraćaš. Beograd je jedno od onih mjesta, na dobroj je listi, tako da...
Gilan: To je potpuno normalno. Dve godine je normalna rotacija. Putujemo svijetom svake dve godine i vjerovatno ćete nas vidjeti za dve godine ponovo.
Arežina: Je l' to obećanje?
Gilan: Jeste!
Glover: Ne, to je pretnja! (opšti smijeh)
Pantić: Milivoje Pantić iz BK televizije. Za Pejsa i Gilana pitanje. Svirate 40 godina, postali ste više institucija nego rok sastav, da li ste ikad pomislili da je dosta, da ne želite to više raditi?
Gilan: Prije jedno 300 godina imao sam fazu kada sam pomalo bio nezainteresovan. Vjerovatno u posljednjih 40 godina, nikad nije bilo bolje nego u posljednjih deset godina. Kad kažem 'nikad bolje', jednako je u komercijalnom uspijehu sa šezdesetim i sedamdesetim na mnogo načina, ali u stvari sada smo više porodica, nego što je to bilo. Tako da su putovanja i drugarstvo bolji nego što je bilo, i stoga je puno zabavnije. Dok je tako, svi su razlozi da gledam u sutra sa velikim entuzijazmom.
Ejri: Ponekad ti se desi 'Bluz ponedeljkom ujutro', ali to ne traje dugo.
Gilan: Do ručka! (opšti smijeh)
Ejri: Ima dana kada pomislim 'Bože što nisam kod kuće', ali ti trenuci ne traju dugo. Nađeš se sa svojim drugovima, ponovo zakucan u svoj društveni krug i svoj svet, i sve je ponovo okej.
Mors: Oduvijek sam smatrao da bend treba biti institucionalizovan. (smijeh)
Glover: U instituciju! (smijeh) Neki od nas brže od drugih.
Stojanović (opet nezadovoljan suzdržanim novinarima): Imamo puno stidljivih ljudi...
Novaković: Aleksandar Novaković iz Blica. Posle skoro 40 godina u muzici, da li je još uvek seks, droga i rokenrol, ili...
Pejs: Seks, golf i rokenrol.(smijeh)
Ejri: Mislio sam da je soks (socks - čarape). (opšti smijeh)
Gilan: Socks, drugs and rock'n'roll.
Glover: Ako želite vjerovati u stereotipe - jeste.
Gilan: Činjenica je da smo odrasli svirajući u pabovima, u okruženju u kom se pije pivo. Kad sam u ranim danima bio u bendu, nije bilo droge oko nas. Bilo je dosta djevojaka, ali to nismo zvali seks, već smo to zvali 'privrženost'. (smijeh)
Pejs: Vrlo jaka privrženost.
Mors: U stvarnosti je to - plaćanje ekstra računa u hotelu, čekanje prevoza, čekanje na granici, čekanje na carini, čekanje na imigracionom, zatim čekanje na još granica, carina...čekanje na saobraćaj, čekanje da se uđe u sobu...
Gilan: Ti to ne voliš, a meni je to omiljeni dio.
Mors: Takav nam je dan. Seks, droga i rokenrol se dese u bljesku, u pjesmama, na bini. To je najmanji dio dana. Mi smo kao psi u kavezu, koji konačno dočekaju da izađu i sviraju, a to je fantastično.
Cukić: Opet ja. Vratio bih vas u 1971. godinu, kao veliki poštovalac Frenka Zape (Zappa), kako vam se dopao nastup pre požara? (DP su klasik "Smoke On the Water" napisali na osnovu stvarnog iskustva kada je u švicarskom Montreu u kasinu gdje je svirao Zapa izbio požar)
Pejs: Bio je kratak nastup, nije trajao dugo, dve-tri pjesme...
Glover: Zapravo sam slušao butleg prije dva dana. Tokom šeste pjesme se desilo. Nisam slušao sve, već sam preskočio do šeste pjesme, jer sam htio čuti taj trenutak. Čudno je, prvo ima muzike, pa odjednom nema muzike...i onda čuješ 'Vatra!', nisam siguran ko kaže, pa Frenk kaže: "Artur Braun, lično?" (Arthur Brown, autor hita "Fire") (opšti smijeh)
Cukić: To je isti butleg.
Glover: I onda se ljudima kaže: "Molimo vas izađite" i čuje se dosta komešanja. Nestvarno je slušati tačan trenutak kad se desio događaj u kome smo svi učestvovali.
Pejs: Sve čega se sjećam, kad se to desilo, da je Frenk rekao: 'Vatra! Ne paničite!', i u tom trenutku je skočio kroz prozor na kraju pozornice. Bio je napolju prije svih. (smijeh)
Glover: Svi smo bili poštovaoci Frenka Zape. Bio je uticajan, njegovo prisustvo niste mogli zanemariti sedamdesetih.
Gilan: Apsolutno. Nastup je bio sjajan do tog trenutka, moram vam reći.
Arežina: Ima li nekih planova za obilježavanje 40. godine DP?
Gilan: Otiću na pivo, vjerovatno. (smijeh članova DP)
Pejs: Godišnjice dođu i odu. Još jedna nedelja, još jedna turneja, ne razmišljaš koji je dan kad radiš... Ljudi nas podsjete na to, ali mi ne razmišljamo o tome. To je samo još jedan dan...
Glover: Ian Gilan i ja samo bili u autobusu prošle godine i rekoh mu: "Znaš li da smo se u ovo doba prije 40 godina susreli?" Sjedimo u busu, pijemo vino iz čaša. Kaže: "Stvarno?" Rekoh: "Ima 40 godina ovog mjeseca, od kako smo se sreli prvi put". Rekao je: "Aj živjeli!" (smijeh)
Pejs: Tako je osjećajan.
Stojanović: Okej hvala vam na pitanjima.
Gilan: Hvala vam, imali smo dug put iz Budimpešte, malo smo zadržani par puta, pa se izvinjavamo što ste nas čekali.
Pejs: Uživajte večeras u nastupu!
Dok Parpolovci ustaju sa konferencijskog stola novinari opet spontano i srdačno plješću. Dok pored mene prolazi Mors, drsko se usuđujem upitati: "Stiv, nema gitarske klinike ove godine?"
Gitaristi na dva metra od mene za trenutak se lice ozaruje, a oči mu bljesnu nesvakidašnjim sjajem.
"Oooo, tako je! Bilo je super", reče kao čovjek kome se iznenada desilo prosvijetljenje.
"Možda slijedeći put?", brzo dodajem dok Stiv u koloni Parplovaca izmiče iz prostorije.
"Je!", otpozdravlja mi gitarista i nestaje kroz izlazna vrata.
A kakav je bio koncert? Bilo je daleko manje ljudi nego prošli put, može se reći više hiljada, ali je meni bilo opako dobro. Čuo sam "Dim na vodi", i čak dobio više nego što sam očekivao...
Zvanična strana: www.deeppurple.com
Коментари