Пређи на главни садржај

Ana Popović - Mama bluz gitare



Bluz rok gitaristkinja Ana Popović nakon četiri godine odsustva vratila se sredinom marta nakratko u rodni Beograd da održi samostalni koncert u Domu omladine. Dobar povod da razmijenimo nekoliko rečenica o trenutnom toku njene inostrane karijere i koliko je na nju uticalo majčinstvo. Ana poručuje da dijete i gitara mogu zajedno...

Gitaristkinja beogradskog rok bluz sastava Haš (Hush) Popovićeva obrela se 1999. godine na školovanju u Nizozemskoj, odakle je krenula u inostranu samostalnu karijeru, dospijevši vremenom do nekih zanimljivih mjesta, poput nastupa na poznatom "Sandens" (Sundance) filmskom festivalu u SAD ili do trećeg mjesta "Bilbordove" (Billboard) bluz liste sa trećim albumom "Still Making History" (2007). Srpska bluzerka sa stalnim odredištem u Amsterdamu potom je objavila album "Blind For Love" (2009 Elektro gruv/Electro, Los Anđeles), a.godišnje je znala da održi između  150 i 200 koncerata u svijetu. Početkom godine na zvaničnoj strani www.anapopovic.com osvanula je poruka koja dovoljno dobro opisuje njen žestok pristup sviranju:

"U februaru, martu i aprilu zagrišćemo žestoko. Očcekuje nas 40 svirki u SAD, Kanadi, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Holandiji, Srbiji i Belgiji... Prodrmaćemo susjedstvo!"

U Beogradu, kome je inače posvetila pjesmu "My Hometown", Popovićeva je prethodno nastupila 2006. godine na festivalu "Vokstok" (Voxstock). Razgovarali smo par nedelja prije njenog nastupa u Domu  omladine 14. marta, koji je odlično prošao što se tiče odziva publike. Naime, gornja sala koja prima oko 800 posjetilaca bila je rasprodata.

Ana: Sjajno je vratiti se i svirati Beogradu. Nadam se da u budućnosti neće proći toliko vremena između mojih pojavljivanja u Beogradu (i nije pošto se Ana vratila za avgustovski nastup na masovki zvanoj "Bir fest" (Beer fest) op.a.). Mi već dugo ne zovemo koncertne agencije, one zovu nas. Mi nemamo baš vremena da istražujemo gde bismo mogli da sviramo, i uglavnom smo unapred rasprodati bar sedam-osam meseci. Razlog je što se ugovaranje koncerata u Srbiji još uvek radi prilično u "last minute" (posljednji minut), a mi smo uglavnom unapred popunjeni. I par pokušaja da sviramo festivale u Srbiji su na žalost bili  neizvodljivi jer smo baš tada bili u Americi. Mi imamo periode kada smo sa druge strane okeana i taj  raspored nije lako promeniti.

- Koliko vidim na tvoj strani imate prilično žestok ritam koncerata.

Ana: Sada smo "smanjili" broj koncerata na oko 120-130 godišnje. Ja jednostavno moram da sviram uživo. U tome neizmerno uživam i verovatno ne bih bila ja, ukoliko bi se to zbog bilo čega ikad obustavilo. A formula da budem zadovoljna je da svaki dan kada nisam na turneji koristim za odmor. Uživam u svakodnevnom životu. Sve od šopinga, do odlaženja u supermarket, park, diskoteku...je vrlo bitno za mene. U Amsterdamu nisam nikada po muzičkim klubovima, džem sešnovima i slično. Kad je turneja gotova moj muzički svet je zatvoren. Takođe svaki januar koristim za dug odmor. Ove godine je bila zapadna obala. Los Anđeles je moj omiljeni grad, a proteklih godina idem od Brazila preko Venecuele i ostalih lepih destinacija. Na tim odmorima pišem pesme za moje predstojeće projekte.

- Svirala si uz brojne veličine kao Robert Krej (Cray), BB King...Kakva su iskustva?

Ana: Bilo je fantastično otvoriti koncerte za BB Kinga i Robert Kreja i naravno druženje sa njima u bekstejdžu je nezamenjivo. Kada sviram u Badi Gajevom (Buddy Guy) klubu on obično odšeta na binu u sred pesme da otpeva duet ili slično. To je fantastično. Poslednji put je objavio publici kako je za mene čuo već 2001. kada sam obradila jednu njegovu stvar "Men of Many Words", i to je zaista fantastično. Jedan od omiljenih momenata je bio kada je moj omiljeni gitarist Roni Erl (Ronny Earl) pozvao klub u kome sam svirala i tražio da priča sa mnom. Došao je iste večeri da me sluša i izašao na binu da džemuje.

- U međuvremenu si postala majka. Koliko briga o djetetu utiče na tvoj muzički život? Šta se promijenilo?

Ana:Poruka svim majkama sa karijerama je da dete ne mora ništa da promeni! Ja sam oduševljena da priznam ono u šta sam i sama pomalo sumnjala, jer su svi oko mene negirali bilo kakvu mogućnost, a to je da ako stvari dobro organizuješ možeš vrlo lako da kombinuješ karijeru sa brigom o detetu. Njegova prva turneja je trajala pet nedelja u Americi, a on (sin Luk/Luuk) je bio pet nedelja star. Bilo je sjajno. Njemu nije mnogo bilo potrebno. Ja sam bila sa njim sve vreme i kada bi oko osam sati legao da spava, ja bih išla da sviram. Naravno da su se svi iz porodice smenjivali na turneji da pomognu i budu sa njim dok sam ja odsutna, ali mogu da se pohvalim da sam mnogo više vremena provodila sa njim od nekog ko radi u "ofisu" od devet do pet. Još uvek, posle skoro dve godine, imamo obdanište za njega, samo jednom nedeljno, jer sam ja ostalih dana sa njim, a vikendom kada sviramo on ostaje kući sa tatom. U slučaju "lepih" turneja, kao Florida u februaru, koje su duže od pet dana vodimo ga sa sobom, naravno.



- Album "Still Making History" je odlično prošao na Bilbord bluz listi. Kako objašnjavaš njegov uspijeh. Da li si se tad osjetila kao pobednik, da si uspijela? Koliko si ostvarila neke od namjera i snova kad si krenula da se baviš muzikom?

Ana: Ja mislim da je razlog što je bila vrlo personalna ploča i dotakla se tema ljubavi, vremena, ali i političkih dešavanja za vreme Miloševića, kao i sveobuhvatnih razmišljanja na pitanja kako mesto rođenja utiče na živote ljudi. Redovi po ambasadama, čekanje na vize... jednostavno kritika zapada i kako zapad prihvata ljude koji jednostavno nemaju gde da se vrate.

- Možeš li nešto više reći o albumu "Blind For Love"?

Ana: Posle političke ploče "Still Making History" rešila sam da uradim nešto potpuno drugačije. "Blind for Love" se bavi tematikom pravih vrednosti u životu. U ovom prebrzom vremenu kad svako hoće da živi u većoj kući i vozi brza kola, i koncentriše se na bankovni računu, ipak uzmeš subotu i nedelju slobodne i potrošiš ih na ljude oko sebe, koji te trebaju. Došla je od pobude da zaista izrazim šta je to najvažnije u životu bez čega ne možeš da se osetiš ispunjenim i uspešnim, a to je ljubav. Sadrži pesme o relacijama, o ljubavi prema prijateljima, prema nekom ko još nije ni rođen. Pesma "Part of Me" napisana je nekoliko meseci pre nego što je moj sin bio rođen. "Blues for M" je sjajan spori bluz na koji sam zaista ponosna. Tu je i kritika (emisija) "MTV Cribs" i "Selebrity Life" u Americi u pesmi " Lives That Don't Exist".

- Kakva je tvoja uloga u filmu "Spring Break '83" i kako je došlo do tvog pojavljivanja?

Ana: To zaista ne bi trebalo uzeti za ozbiljno. Mi  (bend) se pojavljujemo samo u jednoj ili dve scene. Jednostavno sam htela da vidim kako funkcioniše film industrija Holivuda. Bilo je sjajno iskustvo biti u sjajnim prebivalištima, voziti se limuzinama, ali ponovo sam se uverila da je čekanje na snimanje mnogo duže i iscrpljujuće, nego bilo kakav tonac. Po ko zna koji put sam bila srećna što sam muzičar, a ne glumac. Dopada mi se "outfit" (odjeća) koji sam nosila u filmu, i bilo je sjajno raditi sa najboljim frizerima i "make up artists" (šminkerima) zapadne obale.

Zvanična strana: www.anapopovic.com

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.