Пређи на главни садржај

Korni grupa - Crno-bijelo u par nijansi

Klavijaturista i vođa Kornelije Bata Kovač odlučio je krajem 1974. godine ugasiti Korni grupu razočaran dvostrukim neuspijehom u inostranstvu i načinom kako su njen rad shvatali tada kritičari i slušaoci u Jugoslaviji. Kad smo 30 godina kasnije razgovarali o kraju njegovog sastava, koji je po mom mišljenju jedan od najzaslužnijih za udaranje temelja jugoslovenske pop i rok muzike, bilo je očigledno da je Kovač i dalje razočarano ostao pri stavu da Korni grupa tada nije imala budućnost, rascijepljena između želje da stvara njima drage složene prog rok stvari, nasuprot potrebe da proizvodi širokim masama prihvatljivije lake pop hitove.


Kada sam počeo raditi svoj blog u maju 2010. godine, bilo mi je veliko zadovoljstvo što mi je prvi unos bila priča o Korni grupi kroz razgovor sa njenim osnivačem Kovačom, vođen u njegovom stanu u Beogradu. Dio napisa naslovljenog "Potraga za ne tako običnim pjesmama" činili su izvodi iz mog prvog razgovora sa Kovačem koji sam radeći u beogradskoj novinskoj agenciji Beta vodio krajem 2004. povodom tri desetljeća od prestanka rada Korni grupe, odnosno njenog oproštajnog nastupa 25. novembra 1974. godine u novosadskom Studiju M. Ovih dana tokom još jednog jalovog pokušaja da koliko-toliko sredim svoju arhivu, na sopstveno iznenađenje našao sam sačuvan na kaseti snimak tog telefonskog razgovora sa Kovačem. U nastavku je neka vrste dopune "Potrage za ne tako običnim pjesmama".

- Gledao sam jedan dokumentarac o Korni grupi na Radio-televiziji Srbije i nikako mi na kraju nije bilo jasno zašto ste donijeli odluku da raspustite Korni grupu '74. godine?

Kovač: Zasićenje. Da smo svirali kompozicije kao Pro arte ili posle kao (Bijelo) dugme, ali ne ove etno nego neke normalne stvari, verovatno se ne bi raspali, jer bi imali satisfakciju, razumete? Mi nismo imali satisfakciju za ono što smo najbolje svirali. To je malo ljudi razumelo... Zasićenje tim odnosom publike prema tome, i kritičara u krajnjem slučaju. Ljudi su, kad bi pisali kritike, uvek se vraćali stalno na isto pitanje: "Zašto ste radili i jedne i druge pesme?", a niko nije analizirao drugu stranu naše muzike. Nijedan čovek da kaže šta je to "Put za istok", o čemu se tu radi? Kakva je tu forma? To je forma preuzeta, maltene, iz klasične muzike kao trostavna sonata, kao trostavna simfonija. Ali to naravno niko nije ni znao, niti je bilo bitno. Kasnije italijanski album ("Not An Ordinary Life" 1974) niko nije analizirao. Sve što smo radili, te duže forme, to su slušali i divili se sportskom podvigu! Na Zagrebačkom festivalu (1970) kad smo pobedili sa "Jednom ženom", onda su pričali kako je to sportski podvig. "Kako možete tako dugo da svirate i zapamtite sve?" (smijeh) Tako da tu negde leži zec. A drugo, te godine kad smo trebali da izađemo u Evropu, imali smo snimljen album u Italiji, imali nastup na Evroviziji...Naravno propali smo kao 12. mesto, zato što to nije bila pesma ("Moja generacija") za Evroviziju. Po pravilniku festivala Opatija ko pobedi predstavlja zemlju. I pevali smo o '42. godini. a ostali su pevali šaljive pesme o Vaterlou (švedska ABBA je pobijedila sa svojim budućim prvim svjetskim hitom "Waterloo"). Tako da šta ja znam...Korni grupa je u stvari bila ono što sam ja celog života. Crno-belo. Kako bih vam rekao? U smislu ni jedno, ni drugo, ni treće, a život nije samo crno i belo, nego još par nijansi.



- Čitao sam dosta da su vam kritičari i kolege muzičari uglavnom zamjerali da ste bili na dva fronta. S jedne strane hitovi, a s druge složene stvari. Gledajući na internetu čak sam negdje našao opis Korni grupa gdje se kaže da ste bili previše progresivni za doba u kojem ste radili.

Kovač: Nas su normalno svrstavili u rok kategoriju, ali danas kad pogledam nismo mi uopšte bili rok grupa. Mi smo bili grupa koja svira neku svoju muziku. Sa elementima i popa i klasične muzike i džeza... sve je to bilo tu u tim ozbiljnim stvarima. A zašto smo svirali kratke stvari? Zato što smo nastupajući u Kavadarcima, u Benkovcu, u Sinju, u Idvoru u Vojvodini, namerno vam navodim ta mala mesta, uspeli da svirajući na koncertu pet-šest kratkih stvari dovedemo publiku koja je onda bila primorana da sluša nešto drugo što nije razumela. Ali ipak je slušala. Da smo imali samo epitet onog drugog, mi bi u selu Idvor imali pet posetilaca, u Kavadarcima 53, u Benkovcu 62 itd. Razumete? Jednostavno, to što smo imali kratke hitove, to su bili hitići koje je narod voleo. To su pop pesme, to nisu bili šlageri uopšte. To dan danas niko ne pušta zato što je tematski izvan ovog vremena. Ne moraju da puštaju, ali ne puštaju ni ove dugačke stvari, jer su preduge za program. Mi smo svesni bili šta radimo. Članovi grupe, ko god je došao ili otišao, svi su nešto naučili. I svi su posle u karijerama koristili, specijalno Dado Topić koji je napravio Tajm (Time) grupu posle. A i što se tiče pevača, svi su napravili karijere makar i da su usputno prošli, kao Čolić, kroz Korni grupu. Neke stvari su naučili o profesionalizmu, o radu itd.

- Ipak 30 godina kasnije jeste zadovoljni ulogom koju je Korni grupa imala u opismenjivanju jugoslovenskog pop i rok slušateljstva?

Kovač: Da ste me to pitali osamdesetih rekao bih da sam zadovoljan. Pošto su devedesete bile kakve su bile, nema to nikakvog efekta na devedesete. Ali u ono vreme su posle nas došli Smak, Leb i sol i sve kvalitetne grupe, da bi onda krajem sedamdesetih priča bila da treba uživati u jednostavnom rokenrolu. I onda je Dugme krenulo sa tim svojim pesmicama, za koje naravno niko nije onda okrivljavao što pravi takve pesme, nego se to tretiralo kao rokenrol. Dobro. Znate, ja sad izgleda kao da sam nešto pesimista u odnosu na to vreme. Nama je bilo dobro, mi smo bili zadovoljni. Nismo posle sedme godine (postojanja) otišli u Evropu zbog nekog kiksa sa italijanskim izdavačem. Mi ne znamo da li je ta ploča bila tamo na tržištu, da l' je prodavana, niko nas nije zvao na promociju, naš menadžer odavde je potpuno pogrešno vodio celu stvar...i prosto se to nije dogodilo. A bilo nam je vreme, jer u Italiji dok smo snimali upoređivali su nas sa italijanskim grupama tog vremena najboljim, Premijata fornerija markoni (Premiata Forneria Marconi), Banko del mutuo sokorso (Banco del Mutuo Soccorso), Area...To su bile sve fantastične grupe u to vreme...Čak recimo ima sajt Evrovizije i jedno dvoje-troje Finaca, Šveđani da su nas pitali kako smo se usudili da uopšte takvu pesmu sviramo na Evroviziji. Rekli su da im se to sviđa, ali da je to za to vreme bilo nekako potpuno šokantno, izaći sa takvom pesmom na Evrovizju. Čak su nas napadali da nismo za Evroviziju, šta sad mi tamo pevamo o '42.?

- Je l' vam se dešava da priđu ljudi danas i kažu da im je jako puno značila muzika Korni grupe ili klinci da im se sviđa?

Kovač: Ima ljudi koji veličaju to vreme i ono što smo radili. Baš za klince ne znam, ali čak nije to ni naša generacija nego i ove kasnije koje su se sedamdesetih rodile. Imate slučaja iz bivše Jugoslavije da se javljaju mladi koji su otkrili to, pa traže da im pošaljem snimke Korni grupe, jer ne mogu da nabave. Ima toga, kako da ne. Mnogo ljudi se pohvalno o našem radu izražava. Značilo im je to, jer su uz to imali osećaj da je to negde ispred vremena, da treba poštovati. Mi jesmo bili ispred vremena, jer ono što smo svirali ozbiljnije stvari, to možda danas ne bi bilo ispred vremena, ali bi moglo da se svira i da bude, onako, na jednom nivou koji bi čak bio i artistički zapažen.

- Znam da ste pričali da je bilo dosta poražavajućih situacija kad ste izvodili te duže stvari. Šta vam se urezalo u sjećanju?

Kovač: Dva kontrasta. Jedan koncert u Tivoliju u Ljubljani, puna hala, i usred sola na "Jednoj ženi", onaj klavirski deo, bio je jedan gromoglasan aplauz, koji se događa na solima samo na džez koncertima, na rok koncertima se nije događao. A drugo je kamenovanje nas u Splitu. Besplatan koncert dajemo na trgu zbog nekog prethodnog koncerta koji je bio otkazan. Krenuli da sviramo, pala kiša, organizator prekinuo. Sledeće godine mi se dogovorimo da podignu binu i da tu damo besplatan koncert. Mi dođemo i gađaju nas grupe raspoređene po krovovima, na banderama su visili, a ispred nas je bila publika koja je došla da nas sluša. Pošto je bilo besplatno bilo je puno sve ispred nas. To je jedan ružan osećaj koji ne može da se zaboravi, bez obzira da li čovek gleda po nacionalnoj osnovi ili po bilo kojoj.

- To je bilo doba Maspoka 1971. godine? Je l' to bilo politički?

Kovač: Verovatno i to. Jer znate kako, politiku uvek prihvate prvo najgori ljudi.

- To je bizarno. vi ste imali pjevače iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa bili ste pravi jugoslovenski sastav...

Kovač: Jeste, jeste, pa nema veze. Bili smo iz Beograda. Najbolju publiku smo imali u Skoplju, kao i mnogi drugi. U Skoplju je inače bila dobra publika. Skoplje, Ljubljana, Novi Sad i tako.

- Zašto makedonska publika?

Kovač: Ne znam, stvarno mi nije jasno. Zato što za razliku od Beograda i Zagreba, njihova publika je dolazila na koncerte, verujem da je tako i danas, da bi uživala. A u dva glavna grada je dolazila jedan deo zato što vas voli, drugi deo zato što vas mrzi i treći deo koji čeka da li će biti neka cirkuska atrakcija. Da li će bubnjaru da ispadne palica, da li će nekoga da pogodi flaša. To su Zagreb i Beograd bili. Uz to Beograd uvek gleda sa podozrenjem one koji su iz tog grada.


- Na svjetskoj sceni ima gomila ponovnih okupljanja. vi ste imali samo jedno takvo za zagrebački koncert "Legende Yu Roka" 1987. godine. Zašto tada niste obnovili rad za stalno?

Kovač: Upravo zato što smo u Zagrebu u toj sportskoj hali u kojoj su nastupale sve te grupe tog vremena Indeksi, Tajm, Drago Mlinarec...Upravo smo tamo, što bi rekli, utvrdili gradivo i saznali da ponovo isti problem imamo kao i onda. Da nas današnja publika isto tako ne shvata, jednostavno ne reaguje na to onako kako smo mi to očekivali. Zato sam vam rekao da imam utisak da nismo ni bili rok grupa. U rokenrolu se zna da je ritam od početka do kraja konstantan. Mora da bude tvrdo od početka do kraja, bez obzira da l' je balada ili brza stvar. Moja koncepcija je bila kontrast u muzici. Imamo deo koji je potpuno miran, pa deo koji povuče, pa se vratimo na neki srednji deo...Meni je dosadno da slušam u šest minuta od početka do kraja da pesma bude istim intenzitetom. U Zagrebu specijalno sam osetio ponovo to isto. Publika je reagovala "Šta je to? Zašto stane ritam pa krene?" Tačno sam opet osetio neko malo razočaranje. Nisam očekivao da će sad da hala padne u nesvest i da budu ovacije, ali druga stvar je bila da su sve ostale grupe osim Tajma...ove koje su imale kratke pesme, od tri i po minuta gde se zna tekst kao Yu grupa, publika se sećala tih pesma, pevali su sa njima. Osetio sam da u stvari bi opet trebalo da se borimo i dokazujemo pet-šest godina da mi nešto to drugo hoćemo i da to drugo nešto vredi. I danas ima raznih muzika koje vrede, ali publika jednostavno neće.

- Mislite da i 30 godina poslije sve isto važi za domaću publiku?

Kovač: Vi imate recimo koncerte u Sava centru, gde dođu ozbiljni izvođači, koji su naravno vrhunski, i vidite dve i po hiljade ljudi koji su potpuno u transu, ovacije, reaguju sjajno. To je neka esencija koju bi trebalo da cedite iz ovog društva po gradovima, da je skupljate da dobijete masu od 10-12 hiljada ljudi. Po toj logici bi čovek rekao: "Evo ima publike!". Međutim to je za strane izvođače. Bez prigovora, jer su fantastični muzičari, ali pitanje da li bi mi imali dovoljno publike, pogotovo što sad ne bi sigurno svirali nijedan hit, jer nam ne odgovara godinama. Ne možemo da mi sad izvodimo "Ej curo malena, pusti da te diram" ili "Trla baba lan". Mi bi se sami sebi smejali. Svirali bi samo ovo drugo, a za to drugo bi trebali pet-šest godina da se izborimo da to dobije neku svoju publiku.

- Je l' vam se javila misao da to uradite?

Kovač: U vezi Korni grupe ne. Mislio sam da pravim neku novu ekipu, čak ne sa pevačima, nego instrumentalno, ali...Da sam ordinarni, čistokrvi roker u duši, koji je krenuo od Cepelina, Stonsa pa do Oejzis, pa ne znam dokle, onda bi mi verovatno bilo lakše da okupim ekipu i razmišljam da će za to biti publike. Ali ako realno pogledate, sve što smo svirali je tražilo određeni intelekt publike, koja hoće to da sluša, razume i shvati. Da sviramo kao Stonsi, onda bi to bilo lakše. Stonsi sviraju i dan danas isto kao što su svirali i to stoji. Publika priznaje dugogodišnju energiju i izdržljivost.

- Imali ste prilično tanku diskografiju što se tiče albuma. Čekali ste stereo, pa ste odlagali prvi album, a i dosta ste promijenili pjevača...

Kovač: Što se tiče instrumentalnog dela, uspeli smo da dođemo do jednog solističkog interpretativnog nivoa vrlo dobrog. Mi smo čak bolje svirali svi zajedno kao ekipa, nego što smo pojedinačno bili neki genijalci! To pevači nisu mogli da prate. Pejaković je najduže bio u Korni grupi, jer je nekako uspeo da isprati to što sam mu ja nudio kao tematski materijal. Jedna pesma "I ne tako običan život" je užas kako je teško za pevanje ili "Bezglave jaha horde". Pošto smo uvek imali problem sa njima da to isprate, zato smo ih menjali. Jedino ne u slučaju Dade Topića i Zlatka. Dado je želeo sam da ode, jer je imao svoje ideje kako to treba da zvuči i to je potpuno u redu. Dokazao je da to ima smisla, a Pejaković je pošto smo prekinuli da radimo otišao u nešto drugo.

- Pretpostavljam da se ne stidite tih kratkih stvari, jer po meni i danas drže vodu...

Kovač: Ne stidim se. Ja sam sa četrdeset možda razmišljao "Pa što sam to radio, da li sam morao ili nisam", a posle pedesete sam shvatio "To sam ja, kakav da god da sam", i ne mogu od toga da se ogradim niti želim. Tada u tom trenutku zbog okolnosti ja sam tako osećao i tako sam uradio. Normalno da stojim i stojički bih podneo još jedno kamenovanje ako je zbog hitova. (smijeh) Dragan Kremer, rok kritičar koji nije imao baš dobro mišljenje o nama nikad, je posle izdanja Komuninog CD-a (kompilacija "Prvo svetlo neobičnog života" 1996) na kome su duže stvari, me pitao: "A što niste izdali hitove?" Kad je prošlo mnogo vremena došao je na ideju valjda da to nešto vredi. Ili ne znam iz kog razloga.

- Očekujete li da bi se jednom mogao kod šireg slušalaštva promijeniti stav prema Korni grupi?

Kovač: Naravno. Radili smo na dva koloseka, ali prigovaram da taj kolosek zbog koga smo proglašeni za jednu od najboljih grupa u bivšoj Jugoslaviji, taj kolosek niko nije analizirao. Analiza svakog ko piše kritiku je jedna od osnovnih stvari. Muzički, harmonski, melodijski, tekstualno, forma, aranžman, izvođenje...to je analiza. I onda na osnovu toga, ne kažem da nekome to mora da bude savršeno i da se dopada, možda bude polunegatvna ili negativna kritika, ali piši o tome, objasni to da bi ljudi koji su onda slušali i koji bi eventualno sad slušali, imali neku predstavu. Dražen Vrdoljak nas ocrnjuje po liniji - svirali su hitove i da sam najveći uspeh u životu postigao sa Čolićem. Pa naravno! Kad nemam više Korni grupu ja ću da radim nešto što je pametno i što može da bude uspešno. Što ne bi radio?


- Možete objasniti kakva je postojala hemija među vama u Korni grupi?

Kovač: Prve dve godine smo vežbali svaki dan, bez obzira subota/nedelja, osim kad smo odlazili na svirke. Za sve muzičare koji god da je bio u Korni grupi ispočetka je to bila jedna novina koju oni nisu iskusli. Postojala je velika energija i želja da se to savlada i u najboljem smislu prezentuje sa lakoćom i doživljajem. Tako da smo imali skoro dve godine probe svakodnevno. Kao radno vreme od 10 do četiri. Drugo, sedamdesetih je bilo vreme takmičenja ko je bolji gitarista, ko je bolji klavijaturista, ko bolje peva...To danas više ne postoji, publika se opredeljuje za ovog ili onoga, a sa strane je ništa ne interesuje. Usput da pomenem da sam Ekatarinu Veliku otkrio tek kad su prestali da rade. To je velika grupa koja je na žalost nestala. Vrednost neponovljiva za vreme u kome su ponikli i ono što su uradili. Ako gledamo politiku i ovo što nam se dogodilo, politićar je kriv što nije donosio mudre odluke i to se odnosilo na ceo jedan narod. Ja sam donosio relativno mudre odluke zbog kojih smo uspevali da budemo priznati i da sviramo u onim svim mestima koje sam naveo, a bilo ih je jako mnogo. Gde publika takvu muziku nije nikad slušala niti želela da čuje, ali morala je da sasluša i oseti da se tu nešto događa. Publika koliko god da je glupa, oseti da se nešto ipak događa u onome što ne razume i da to nešto vredi. Na neki način smo bili pioniri te muzike. Nismo bili pioniri rokenrola u Jugoslaviji, imaju Siluete, Elipse, Bijele strele, Crveni koralji i ko zna ko je sve bio šezdesetih, ali za ovu vrstu muzike mislim da je pre toga niko nije svirao.

- Da je vaš ugao gledanja pobijedio možda danas ne bi imali turbo folk?

Kovač: Te stvari koje se događaju izgleda kao da nije moralo da se dogodi. To su neke kosmičke stvari, ciklusi, to mora da se dogodi. Dogodilo bi se nešto slično da nije turbo folk. I oni se pravdaju da prave sintezu između folklora i modernih ritmova, ali problem je što je to jako nizak nivo. Nema estetike, nema morala, nema prefinjenosti. Nemaju u stvari opravdanja, imaju podršku pošto je sad ceo svet pao na taj etno. Morate da budete etno u duši, ne možete to veštački da radite. Mene stalno pitaju "Zašto ti to ne radiš?" Jednostavno nisam taj čovek. Morao bih to da kopiram, da analiziram da bih tako radio, a gde je tu iskrenost? To nije iskreno da ja to radim, samo zato što to sad ide.

- Na kraju ispada da postoji neko nezadovoljstvo u vama, a postavili ste standarde i bili ste uspješna grupa. Nezadovoljni ste?

Kovač: Nisam, ali kažem, ne može čovek to da predvidi, to su neke sudbinske stvari. Mi da smo onda posle talijanske ploče krenuli u Evropu možda bi postojali dan danas. Za to je trebalo imati verovatno jake nerve i jaku volju. E sad da l' sam ja tu pokleknuo...To je moja bila odluka, to sad ne mogu sebe da krivim. Verovatno sam u tom vremenu tako osećao. Tih sedam godina je bilo uspešno. Bili smo u Evropi, u svojoj zemlji znalo se za nas, priznavalo se, ali mi smo osećali nezadovoljstvo, jer smo osećali da nas mnogo ne shvataju. Možda sam ja previše očekivao od običnog sveta da će razumeti tu moju složenost u formi? Možda sam trebao da se bavim ozbiljnom muzikom, da pravim simfonije, pa bi bolje prošao?

Zvanična strana: www.kornelijekovac.com


Aleksandar Arežina

Коментари

Анониман каже…
Naravno i ovaj sjajni clanak malo je ko komentarisao.Sta tu ima da se komentarise? Sve je jasno. A dali je bas svima sve jasno?

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.