Пређи на главни садржај

Svi na pod – Srpska revolucija

Svi na pod su prvi srpski sastav u ovom stoljeću koji je bez zvaničnog izdanja uspješno skrenuo pažnju na sebe izuzetno vještom upotrebom neta i medija. Nakon nekoliko mjeseci postojanja, par klupskih svirki po Beogradu i znalački plasiranih spotova, Svi na pod su dogurali do nastupa ispred francuskog Era u Beogradskoj areni. Uslijedio je samostalni koncert početkom proljeća u ispunjenoj gornjoj sali Doma omladine Beograda, pothvat uglavnom nedostižan domaćim sastavima sa kudikamo dužim stažom. Tvorac Svi na pod revolucije Petar Rudić smatra da njegov sastav postavlja obrazac kako će se ubuduće probijati novi srpski rok izvođači.

“Mi smo bend koji je debelo radio na svojoj promociji i marketingu. Koristili smo se modernim tehnologijama, internetom i tim čudima...uspeli smo da napravimo neku vrstu fame i bez zvaničnog izdanja, što mislim da je jako bitno. To je mislim presedan u Srbiji. Pionirski poduhvat! Tako bendovi treba da rade i funkcionišu danas. Ako se čeka da se snimi album i izda, ako se gomilaju sati u studiju i odvajaju ogromne pare za spotove, to je u startu izgubljeno vreme i novac. Zato se bendovi demorališu”, objasnio mi je Rudić.

Za ogromnu većinu novih imena posljednjih godina saznao sam svjesno tragajući netom za zanimljivim sastavima ili slučajno preko plakata za svirke po beogradskim klubovima. Ne pamtim kad mi je neko posljednji put iskreno (da nije promoter i izdavač) preporučio nešto obavezno čuti. Onda me je jednog dana poznanik pitao zabrinuto: “Ko su ti Svi na pod i ko njih toliko gura? Mora da imaju debele veze”! Na srpskoj rok sceni, posrnuloj pod udarom uvoznih takmaca i domaćih narodnjaka/zabavnjaka, gdje mladi izvođači više ne mogu privući publiku ni besplatnim ufurom, postoji nepoznat sastav kome toliko dobro ide da se priča da ga neko gura? Idući tragom takve nevjerovatne vijesti pronašao sam na Jutjubu spot “Bugi vugi” iz “Jelen top liste“ televizije B92 i …pomislio: “Pa ovo je dovoljno dobro da ne mora biti neke zavjere”? Uživo sam pratio prvi put Svi na pod u martu na dodijeli godišnjih Popboks nagrada u Domu omladine. Odlična svirka nekoliko muškaraca, među njima momka sa laptopom, i dražesne sitne pjevačice, koja je veliku pozornicu potpuno ispunila slatkim glasom i zapanjujuće samosvjesnim ponašanjem. “Ovdje se konačno nešto događa”, pomislih. Slijedeći istup Svi na pod u Beogradskoj areni u martu propustio sam nezainteresovan za glavne zvijezde Er. Iznenađenjima nikad kraja. Povodom svog 40. rođendana Studio B ih poziva da 1. aprila sviraju na koncertu u Domu omladine sa Van Gogom, Disciplinom kičme…Uto stiže i smjela najava da će Svi na pod održati 6. aprila sopstveni koncert u gornjoj sali Doma omladine, u koju se može ugurati i do 800 ljudi. Veliki koncert za trenutne beogradske prilike, ispit koji su Svi na pod uspiješno položili. Izgleda da u taboru Svi na pod znaju kako se radi posao. Prije koncerta iz Doma omladine su ljubazno ponudili da Beta uradi tim povodom razgovor sa sastavom, a moja malenkost je to osjetila kao jedinstvenu priliku da sazna ko su do vraga ti Svi na pod? Na zakazanom razgovoru krajem marta u Domu pojavili su se momak sa laptopom Rudić, nekad član alternativnog sastava Mravi, dražesna pjevačica Bojana Vunturišević i bubnjar Goran Savić.


- Znači to je u startu bila strategija? Da napraviš bend i bez albuma postanete poznati i svirate velike koncerte?

Petar: Ne. Kad sam počeo da radim muziku radio sam dve-tri pesmice. Moj prijatelj Kepa sa B92 mi je rekao 'ajde da to bacimo na top listu'. Nisam imao nikakvu ideju da to preraste u bend. Bio je to moj samostalni projekat koji je izrastao u bend. Postali smo bend od prošle godine od koncerta u Kulturnom centru “Grad” 19. juna. Do tada sam se dovijao na razne načine oko projekta, pošto sam sarađivao sa mnogo ljudi. Ali to je bilo praktično neodrživo, počeo sam da pucam po svim šavovima. Nisam mogao da se bavim i okupljanjem ljudi i organizacijom i svim stvarima...

- Dobro, ovo u Domu omladine je objektivno za našu scenu trenutno veliki koncert.

Petar: Ne bi ga ni mi radili da ne mislimo da su se stekli uslovi. Mislim da smo medijski dovoljno teški da je potražnja za nama velika.

- Pojavljujete se ni iz čega, svirate na Popboksovim nagradama, ispred Era u Beogradskoj areni, na rođendanu Studija B...To je sve rezultat vaše strategije?

Petar: Da. Mislim da je gerila marketing prethodio Areni i nastupu ispred Er. Mi bukvalno sad pravimo recept, šablon po kome treba da se upravljaju mladi bendovi. Ne treba juriti izdavača. Trebaju bendovi sve da urade po pitanju samopromocije da bi kasnije to zaživelo i postiglo neki uspeh.

- Živimo u zemlji Srbiji gdje bi ti gomila ljudi rekla da sigurno imaš neku debelu vezu i leđa, pa te to neko gura.

Bojana: Pa to su nas već pitali.

Goran: Sa prvim koncertom u 'Gradu' letos smo opipavali situaciju. Tek smo se okupili u ekipi koja i sad funkcioniše. I bašta je bila puna! Bilo je 400-500 ljudi...

Bojana:...Iako je iste večeri bio koncert u SKC-u Kanda Kodže i Nebojše, i Petrola na Povetarcu.

Goran: Onda kapiraš ajde to su prijatelji, poznanici, a mnogo nas je u grupi. Onda smo još jedan koncert uradili u 'Gradu' unutra u decembru i bilo je puno.

Bojana: 100 karata smo prodali u pretprodaji!

Goran: Nisam video puno prijatelja i poznanika u publici, već gomilu klinaca koje prvi put u životu vidim. To već liči na pravu publiku. Ne znam ih imenom i prezimenom. Došli su da slušaju muziku. O tome se radi.

Bojana: Isto je bilo na 'Akademiji' kad smo svirali za Studio B "Diskomer predstavlja". Ljudi pevaju pesme! Meni je to bilo čudno da znaju tekstove.

- Vi ste beogradski sastav...

Bojana: Nismo.

- Ali piše na vašem majspejsu!

Bojana: Ne znam šta piše, ali u bendu ima više ljudi iz unutrašnjosti nego iz Beograda.

Petar: U bendu dominiraju ljudi iz unutrašnjosti.

Goran: Čuo sam komentare 'evo, još jedna beogradska priča'. Jeste, jer se u Beogradu desila, ali stvarno prilično smo šareni. Srbija u malom. Osim Petra i Džamala (saksofonista) niko nije iz Beograda.

- Kako sebe žanrovski određujete?

Petar: Ne volim to da definišem. Nekako, to je intuitivna radnja, pogotovo pri pisanju pesma. Ne vodimo se žanrovima. Krenemo pa šta na kraju ispadne.

Bojana: Kažu da smo elektro pop. Sad po novinama pišu indi-rok-zvuk sa primesama densa. To mi je malo smešno. Meni je to zdrav pop kakav smo imali '80-tih godina.

Petar: Pokušavamo da kreiramo neki mejnstrim, po nekom našem viđenju kako treba da izgleda u Srbiji. Da li je to zaludan posao ili prava stvar videćemo.

- Misliš da možete postati mejnstrim?

Petar: Da!

Bojana: Što da ne?

Petar: Prošlo je vreme kad smo po garažama i memljivim prostorijama svirali. Više nemamo 15 godina. Treba ići dalje. Mene lično interesuje šta je to iza, dokle može da se ide. A to možeš samo ako to sam sebi stvoriš.

Goran: Kad tinejdžeru koji i sam vidi da nešto nije u redu u zemlji, da je loše i nešto se muti, ti mu još kažeš da je stvarno loše, očajno, nema izgleda i biće još gore. Šta njemu ostaje? Da se baci kroz prozor? Čitava scena je to radila '90-ih! Samo smo uporno još dubili rupu u kojoj smo živeli i ostavljali sasvim dovoljno prostora nekima sa krajnje leve i desne strane da mešetare i privlače te neraspoređene klince, koji ne znaju kuda. Pravi je trenutak da o ozbiljnim temema govorimo sa nekog vedrijeg stanovišta, da bi klincima bilo lakše i prihvatljivije. Bitno je da pokrećeš emocije. Najgore je raditi muziku, svi te tapšu po ramenu, kao OK si, a onda ti niko ne dođe na svirku. Mislim da na svakog ko nas pljuje ima deset koji vole ovo što radimo.

Petar: Jako smo pozitivni i optimisti.

- Da li ste bili optimistični i prije no što je stigao uspijeh?

Petar: Ja sam negde kad smo počeli da radimo znao da stvarno može da se ovo izrodi u nešto veliko. Bez zezanja.

Bojana: Majke ti (opšti smijeh)?

Petar: Majke mi (opšti smijeh). Imao sam ideju da imam bend koji nastupa na velikim binama, da ima dobar fidbek od publike. Osećao samo tako nešto. Samim time što sam počeo da prerađujem stare hitove iz '80-ih, "Zlato" Vještica, "Afrikanca" Du-du-a...hteo sam novim klinicma da na moj način kažem da obrate pažnju što je nekad bilo kvalitetno.

- Kad pominješ velike bine ispada da je Srbija mala za vaše ambicije?

Petar: Čitavu bivšu Jugoslaviju imam u vidu. Ne možemo se ograđivati samo na Srbiju. Pogotovo što ovde ljudi samo pričaju kako je loše, ne može se...a to nije naša ideja.

- Šta znači nastup u Beogradskoj areni za sastav koji počinje?

Goran: Bend kad nastupa kao predgrupa bilo kome, bilo gde, obično je topovsko meso. Odradili smo taj deo posla najbolje što smo mogli, a sa strane marketinga to je najviše što možemo da dobijemo. Čak samostalan koncert u Areni nije tolika reklama za neku mnogo veću grupu. Ljudi Arenu rasprodaju na sledeći način. Proda se 3.000 ulaznica da pokriju troškove i onda se raspodeli 5-6.000 ulaznica i napravi koncert. To nije dramatično teško napraviti, ali svirati ispred svetski velike grupe je zaista velika odskočna daska.

- Je l bilo nekog fidbeka od Era?

Bojana: Krali smo im sedviče (opšti smijeh). Ako je to fidbek onda nam je super (još smijeha). Nismo bili napisali da nam treba ketering. Nismo znali. Nama je sve ovo novo. Došli smo na tonsku probu zakazanu u 16:00, a počela je u 19:00.

Goran: Ogladneli smo u međuvremenu i opleveli prostoriju sa hranom (smijeh). Njih (Er) je dvoje, a nas je mnogo.

Petar: Dobro, imali su i tehničare.

Goran: Imali smo i mi (smijeh).

Bojana: Bilo je i čorbice!

- Kad sam čuo prvi put Svi na pod prvo sam primetio tebe, kao glasovno i scenski upečatljivu pojavu.

Bojana: Pored pevanja ja sam i autor. Nisam tekstopisac, to tek učim da radim. Petar i ja radimo muziku, započnemo je u studiju i posle odnesemo da bend to nekako razvije i uobliči. Moja je uloga da trepćem i smejem se. Skromna sam, šta da radim.



- Puštao sam spot za "Bugi vugi" mojim nećakama od sedam i deset godina. Rekle su da se "praviš važna" (opšti smijeh).

Bojana: Uopšte se ne pravim važna! To je meni bio prvi nastup na televiziji i još na plejbek! Osećala sam se ko idiot, otvaram usta a ništa ne izlazi. Mnogi su mi zamerili što sam se bečila, ali tako me nekako ponela pesma. Na jutjubu su super komentari. Čašćavaju me kako ko stigne, da sam 'glavata tetka koja neće da poraste' i ne znam šta još (opšti smijeh).

- Rekao bih da je na tebe dosta uticala Bebi Dol, uostalom obradili ste "Mustafu".

Bojana: Meni je Bebi jedina pevačica u nas da valja. Mislim da je neprevaziđena. Ona i Oliver Mandic, mislim da se posle njih ništa nije desilo. Imali smo pevača i pevačica, ali svi su to po mom mišljenju nekako u pokušaju. Oni su kompletno autori i dobri izvođači. "Mustafu" smo obradili da popunimo repertoar, ali nismo to razvili kako valja. Ne usuđujemo se da startujemo Bebi da je pitamo možemo li mi to da obradimo. Nemamo dovoljno hrabrosti. Možda ćemo da to uradimo.

Goran: Za sada je samo izvodimo na koncertima.

- Da li je isti slučaj i sa "Zlatom" Vještica?

Petar: Ne. Tražio sam dozvolu od Srđana Sahera. Zanimljiv čovek. Nekad je bio Srđan Žljebačić, pa Srđan Saher, pa je sada Samuel Saher. Našao sam ga...

Goran:...kako si ga našao (opšti smijeh)?

Petar: Jedva (opšti smijeh)! Dobio sam nekako telefon Borisa Lajnera. Zvao sam ga da bi mi on rekao da nije autor 'Zlata' i dao mi Saherov broj. Zvao sam ga nekoliko dana, ali mi se nije javljao. Mislio sam da mi je Lajner dao neki ko zna kakav telefon samo da me skine sa grbače. Ali rekoh ajde da probam još jednom. I tada mi se javio. Rekoh 'je l' to Srđan Saher?' Kaže mi glas 'Momenat samo'. Posle 15 sekundi isti glas mi se javi sa 'izvoli' (opšti smijeh). Kaže 'Nije Srđan, sad sam Samuel, promjenio sam ime' (smijeh). Rekao sam da zovem iz Beograda i bio je potpuno opušten i spreman za saradnju. Rekoh 'hoću 'Zlato' da obradim'. On je rekao samo 'super, super'. Kad sam uradio stvar, on je odlepio. Rekao mi je 'Bravo! To je ta ideja, to sam želio da postignem sa tom pjesmom. Malo je sporija, ima predug uvod, ali to je ta atmosfera'. Bio je u fazonu da hoće disk.

Bojana: Rekao je: 'Vi mladi nemate pametnija posla nego da slušate nas matore šupke (opšti smijeh)'.

Petar: Tražio sam od njega sve što ima od Haustora i Vještica, a on mi je rekao 'nemam ti ja to, nemam si trake, ništa ne držim kod sebe. To možda imaju klinci po torentima' (smijeh).Kaže 'ako nađeš skini pa i meni pošalji' (smijeh). Kakav car! Neverovatno! Za "Afrikanca u Beogradu" sam startovao Dejana Kostića i pristao je. Čak je rekao da ja autentičnije od originala, šta god da to znači. Meni to imponuje. Dotakao sam nit koju su želeli autori.

- Zašto je u planu da se prvi album Svi na pod pojavi tek na jesen?

Goran: Primili smo se na svirke. Počele su stvari da se dešavaju mnogo bolje nego što smo očekivali. Ne žurimo sa albumom. Da će nešto da nam se specijalno desi od izdanja, verovatno bi požurili, ali nama se već dešava sve što treba.

Zvanična strana: www.myspace.com/svinapod

Коментари

Популарни постови са овог блога

Bajaga i instruktori - Stvaranje Pozitivne geografije

Ritam gitarista velike Riblje čorbe Momčilo Bajagić Bajaga objavljivanjem prvog samostalnog albuma “Pozitivna geografija” (1984) krenuo je u jednu od najupečatljivijih autorsko/izvođačkih karijera na jugoslovenskom prostoru. I četvrt stoljeća od prvenca, Bajaga i instruktori su među rijetkima ostali dovoljno veliko ime, da mogu bez većih teškoća uspješno prebroditi granice međusobno otuđenih jugodržavica.

Marš na Drinu - Jedinstvena filmska bitka

Reditelj Žika Mitrović povodom 50. godišnjice čuvene Cerske bitke snimio je "Marš na Drinu", prvi i jedini igrani film o borbi Srpske vojske u Prvom svetskom ratu u kinematografiji komunističke Jugoslavije, koja je do tada i kasnije bila isključivo okrenuta partizanskim epopejama. Na 40. godišnjicu snimanja istinskog ratnog klasika imao sam nevjerovatnu čast razgovarati sa njegovim glavnim tvorcem Mitrovićem, i tumačima nekih od uloga Ljubom Tadićem i Branislavom Cigom Jerinićem.

Ljuba Tadić - Veličanstvena smrt majora Kursule

Gromada jugoslovenskog i srpskog glumišta Ljuba Tadić jednu od svojih najupečatljivijih uloga ostvario je u ratnom filmu "Marš na Drinu" režisera Živorada Žike Mitrovića 1964. godine. Tadićev major Kursula zaslužio bi ostati upamćen samo po svojoj zajebantskoj životnosti usred klanice zvane Prvi svjetski rat, ali je ipak važnija njegova glavna uloga u antologijskom, veličanstveno-tragičnom kraju Mitrovićevog remek-djela - i sve to uz prvu psovku u povijesti domaćeg filma.